Tvrđava ljubavi

Vinko Moderndorfer je slovenački umjetnik širokog raspona interesovanja koja sežu od filmske i pozorišne režije, poezije i proze do dramskog pisanja i scenaristike. To je jedan od razloga zbog kojih je njegov roman Potraga za crvenom đavolicom jedan od blistavih primjera kako adekvatan izbor medija može da doprinese značenju sadržaja djela. Moderndorfer, scenarista i reditelj dugometražnih filmova Predgrađe, Pejzaž br. 2 i Inferno, te izrazito plodan dramski pisac, pjesnik i pozorišni reditelj uzima najbolje od svih medija koje poznaje u rasponu svojih umjetničkih mogućnosti. Podnaslov romana, LJubavna priča, upućuje na petparačke ljubavne romane, ali nakon čitanja prvih nekoliko rečenica shvatamo da je u pitanju roman koji ima onoliko veze sa patetikom koliko petparački romani imaju veze sa temama kojima se bavi u svom dramskom radu: društvenim ranama Slovenije u periodu tranzicije, koje obrađuje u svojim filmovima te satirom i dramom apsurda kojima se strastveno bavi u dramskim tekstovima. Moderndorfer je uspio da sačuva tvrđavu ljubavne priče, kako tematski, tako i istorijski (roman je pisan devedesetih godina, sada objavljen prvi put na srpskom jeziku u prevodu Nine Guglete), da potisne političko čitanje i da je tim podnaslovom očuva, na onaj način na koji je njegov junak sačuvao svoja sjećanja suočavajući se sa porazom: „Poleteo sam ka nebu, dahtao sa svim svojim slabostima i tražio zadovoljstvo zbog njenog odlaska, tražio odgovore na pitanja koja uopšte nisam postavio, potom se zaustavio u vazduhu kao kamen koji na tren, u svojoj najvišoj tački, pobedi gravitaciju i svom svojom težinom padne dole.“ Na planu strukture se razlikuju dva vremenska toka. Glavni lik se čitaocima obraća u prvom licu, u sadašnjosti koja svojom tjeskobom izaziva niz flešbekova kojima pokušava da rekonstruiše i shvati iznenadni odlazak voljene žene. Ova dva toka se strukturalno i značenjski pred kraj sjedinjavaju u cjelinu, a junak utjehu pronalazi u pozorštu: „Misli mi pobegnu u pozorište. Lečim se. To znam. Kad počne da mi nedostaje pozorište, prolazi kriza života“. Ovim postupkom definišu se dva žanrovska oslonca među kojima roman obitava: roman toka svijesti i roman potrage, policijski roman, kako sam junak pokušava da nametne u jednoj od svojih refleksija. Pokušavajući da fizički pronađe Irenu, on retrospektivno i fragmentarno ispituje njihovu vezu, sa mnoštvom erotskog naboja, koji od istoimenog žanra odvajaju samo rezovi koji junaka vraćaju u stvarnost. Erotika izbija iznenadno u sjećanju junaka ali se zadržava uvijek na ivici noža pritisnuta njegovom sviješću o tome da je sada dio prošlosti: „Reč pritiskati ima više značenja, podseti me na njen mali i duguljasti polni organ, odmah mi izađe voda na usta, u koji sam pritiskao, i pritiskao, i pritiskao, i pritiskao. Nagnem čašu s votkom i iskapim je na eks.“ Uzevši jezik poezije, montažu filma i kroz britke dijaloge konstruišući situaciju iz žanra farse u raspletu, Moderndorfer je uspio da se izbori sa nejneuhvatljivijim problemom savremenog čovjeka, tako što ga je brižljivo secirao gdje je izazivao bol, uobličavao gdje je bio nejasan i dao mu pjesnički polet gdje je letenju bilo mjesto. Kao što u junakov život upada pozorište kao spas, u autorovu poetiku raspadom Jugoslavije prodiru društvene teme. Za razliku od ove drame, Evropa koju za ovaj roman vezuje ime glavne junakinje, a u kojoj junak nakon raskida ponire u društvenu patologiju, Potraga za crvenom đavolicom završava nad ponorom bola na čijem rubu je patetika. NJoj junak pristupa tek u borbi za dah, ali se brzo od nje odguruje,ne oslobodivši se bola. Roman završava tek kada taj bol sagori, zajedno sa sjećanjima i osjećanjima, ostavljajući nepoznato izmijenjeno lice glavnog junaka.