Milo, dosta je bilo - i previše

Za NIN iz Podgorice Došao je kao britva, a otišao kao – blitva. U izbornoj noći, naprosto pometen sa mjesta predsjednika i to od momka koji je uskočio sa rezervne klupe, predsjednik Crne Gore Milo Đukanović, tri i po decenije neprikosnoveni vladar zemlje, propustio je priliku da bar odglumi državnika. Naoko džentlmensko priznanje poraza, i čestitke kandidatu Pokreta Evropa sad (PES) Jakovu Milatoviću, već sljedećeg trenutka osjenčila je njegova prava priroda. Bukom instruiranih pristalica, pjevanjem patriotskih pjesama i himne, gdje mu je posebno tercirala supruga, te crtajući preko bora mangupske grimase, na pitanje novinarke Televizije Vijesti o tome ostaje li na čelu partije, odgovorio je: „Ne čujem vas“ i poslije patriotskog natpjevavanja ubrzo otišao. I u ovakvoj prilici, ostao je isti autokrata koji mrzi nezavisne medije, a posebno arhineprijatelja - Vijesti. I na simboličan način pokazao je ljudima koji su tražili promjene, da on to nije mogao da ponudi. Ovaj gaf teško da mu je, ipak, mogao odagnati gorak ukus poraza, spoznaju o nastavku slobodnog pada, i njega i stranke, i činjenicu da utakmica za još jedan mandat nije bila svečana, već labudova pjesma. Zato bi parlamentarni izbori, koje je uz ustavno problematično raspuštanje Skupštine, sam zakazao za 11. jun, s obzirom na nedostatak koalicionog kapaciteta, mogli biti svođenje Demokratske partije socijalista (DPS) na učesnika u političkom životu, koji čak ne može ni da kvari poslove. To su i on i partija uglavnom radili poslije prethodnog poraza od 20. avgusta 2020. godine, koristeći opstrukciju kao preostalo oružje. Od 380.281 birača, u drugom krugu predsjedničkih izbora Đukanović je, prema nezvaničnim rezultatima Državne izborne komisije, osvojio samo 154.769 , ili 41,12 odsto. Milatović je osvojio 58,88 odsto, odnosno 221.592 glasa. Poslije prvog kruga u kojem je Đukanović imao oko 120.000 glasova, a Milatović nešto manje od 100.000, ipak je bilo prilično izvjesno da dosadašnji predsjednik ne može da osvoji treći mandat. Dva glavna politička lidera opozicije, Andrija Mandić iz Demokratskog fronta i Aleksa Bečić iz Demokratske Crne Gore, sa osvojenih 100.000 glasova, odmah su pozvali birače da podrže Milatovića. Đukanović je, sa druge strane, od izašlih, mogao da računa na 11.000 pristalica Socijaldemokratske partije, koji su glasali za Draginju Vuksanović Stanković. Isijavajući samouvjerenost, on je tada rekao da vidi džepove i rezervoar za drugi krug i sigurnu pobjedu. Računao je, prije svega, na dijasporu, najviše na Bošnjake koje je, u velikom transportu u maju 2006. godine, već jednom doveo na glasanje za referendum o nezavisnosti. Istom retorikom, „da spasavaju Crnu Goru“, pozvao ih je i sada odlazeći im na noge, tačnije u Hanover, gdje su se okupili predstavnici udruženja dijaspore. U Podgorici su se iznenada pojavili tajkuni koji su novac stekli u inostranstvu i povezani su sa dijasporom. Tu se obreo i Đukanovićev drug iz zlatnih vremena šverca cigareta, Stanko Subotić Cane. Put u Hanover razotkrio je njegovu ulogu, jer je predsjedniku države lišenom oficijelne logistike i sile, bio potreban avion da ode do „džepova“ i „rezervoara“. U nedjelju uveče, posljednja četiri čartera za Luksemburg odvela su dio ovih glasača sa podgoričkog aerodroma. Sa lica se očitavao umor, jer ih je očekivao radni ponedjeljak. Stručnjaci za statistiku koje je konsultovao novinar NIN-a, kažu da su, analizirajući takozvane stratume, došli do cifre od mogućih šest hiljada ovih glasača. Oni su donijeli pobjedu Đukanoviću u malim opštinama na sjeveru odakle potiču, poput Gusinja i Petnjice, smanjili razliku u za crnogorske prilike velikom Bijelom Polju, te donijeli premoć od jedva15 glasova u Baru. Brojke pokazuju da je terenski rad podigao još oko 17.000 birača širom Crne Gore, ali sve to je bilo nedovoljno čak i za njegovo očekivanje da će popraviti saldo za najmanje 40.000 glasova. Iako skloni međusobnim prevarama i podvalama u posljednjih dvije i po godine, te opasnosti da će im stranke pred junske parlamentarne izbore biti ugrožene prelivanjem birača PES-u, Đukanovićevi oponenti su ovoga puta zaključili da je važnije da se prvo otarase dugovječnog predsjednika države. Zato su se pozivi za podršku Milatoviću pretvorili u iskren rad na terenu, a ključna riječ bila je - „Zajedno“. Na njoj je insistirao i neprestano je ponavljao Milatović, u kampanji i objavljujući trijumf. Nešto slično kao kada se srpska opozicija 2000. godine okupljala da sruši Slobodana Miloševića. Tada je stranačkim liderima instruktor iz jedne zapadne zemlje napisao na tabli „Zajedno“ i rekao da je za taj dan dosta, ako ovu riječ upamte. Sada nema potvrde o tabli, ali se savjetnici pominju. Đukanović je to mogao bar da pretpostavi, s obzirom na zahlađenje odnosa sa nekim važnim ambasadorima koje nije imao vremena da primi. Iako se poraz Mila Đukanovića mogao naslućivati, jer od 20. avgusta 2020. nizao ih je uglavnom na svim lokalnim izborima, uključujući i gubitak dva najveća grada, Nikšić i Podgoricu, tri ključna događaja mogla su biti prelomna da njegov potencijalni odlazak postane izvjestan - pokušaj izbora suparnika, direktan duel sa Milatovićem i eventualni kontraefekti angažovanja dijaspore. On je često odbijao pozive za javnu razmjenu argumenata, pravdajući to riječima da je tokom duge političke karijere stekao mogućnost da sam bira protivnike. Nešto slično mu je uspjelo i pet godina ranije, kada mu je na crtu izašao Mladen Bojanić koga zapravo niko nije iskreno podržavao. Uz odsustvo direktne podrške stranaka savršeno se uklapao u poželjnog protivnika za pobjedu u prvom krugu, jer je i tada ulazak u drugi nosio neizvjesnost. Ostalo su odradile logističke službe koje je Đukanović posjedovao, kupovina karata, zastrašivanje i ostalo što je dovelo do male izlaznosti i sigurnih 180.000 glasova. Đukanović je, sada, procjenjivao da bi mu lider Fronta Andrija Mandić bio savršen protivnik u drugom krugu. Za njega ne bi glasali mnogi zbog ranije ekstremne retorike, titule četničkog vojvode, u medijima kreiranog poniznog odnosa prema predsjedniku Srbije… Na koncu, s obzirom na pomirljivu retoriku kojom je Mandić ušao u kampanju, „i sam se kajem, ne dijelimo se više…“, odbacili bi ga i najvjerniji glasači sa ultradesnog krila. Na putu toj zamisli stajao je lider PES-a Milojko Spajić i odmah je započela njegova diskreditacija. Ispostavilo se da je, pored crnogorskog, imao i srpsko državljanstvo, da mu partnerka iz vanbračne zajednice ima kuću na moru i stan u Beogradu na vodi. Spajić, broker po profesiji, pokušavao je da se vadi brzim pričama, jednu neistinu objašnjavajući novom. Ulogu je odigrala i Državna izborna komisija koja je kao višestranački, a ne nezavisni organ, većinom glasova DPS i Fronta zatražila, iako za to nema ovlašćenja, od državne komisije Srbije da kaže ima li Spajić prebivalište u Beogradu. Odgovor je, iako za to takođe nije bilo ovlašćenja, ekspresno stigao. Ostalo je uradila Izborna komisija u kojoj su članovi DPS i Fronta bili uzdržani, pa je Spajićeva kandidatura odbijena, iako je formalno ispunjavao sve uslove: državljanstvo i prebivalište ovjereno od crnogorske policije i svoj pristanak, plus broj potrebnih potpisa. Uoči drugog kruga izbora, profesor Miloš Bešić, metodolog, ocijenio je da je to bila velika Đukanovićeva greška. Spajića su, ocijenio je, mogli jače da napadaju od njegovog zamjenika Milatovića, koji se sa novim potpisima građana pojavio kao alternativa. Milatović je priznao grešku Spajića i PES-a, izvinio se i zatvorio taj dosije, a otvorio svoj besprekorni: rođen u Podgorici, najbolji đak osnovne škole i gimnazije, najbolji student Ekonomskog fakulteta, magistar sa Oksforda kao stipendista britanske vlade, usavršavan uz podršku još nekoliko evropskih zemalja i konačno zaposlenje i napredovanje u Evropskoj banci za razvoj. Poslije jedne debate sa ostalim kandidatima uoči prvog kruga, u kojoj je Đukanović djelovao anahrono sa sveskom i olovkom u ruci, dok su ostali kandidati igrali svojevrsnu simultanku, postavljajući međusobno pitanja, a udarajući po njemu, predsjednik Crne Gore zakazao je poseban duel sa Mandićem, signalizirajući da jedino njega smatra sebi ravnim, u stvari poželjnim. Nije pomoglo, Milatović se plasirao, a Mandić je, shodno ranijem obećanju, javno podržao Milatovića. Za 35 godina vlasti, ako se ne računa dogovoreni sparing sa Mandićem, Đukanović je imao samo tri duela. Prvi sa Momirom Bulatovićem u jesen 1997. godine poslije raspada DPS-a, izazvao je gađenje pristalica obje strane jer je iznesen obostrano prljav veš o švercu, nepotizmu, korupciji… U drugom duelu pred referendum o nezavisnosti Đukanović je pobijedio lidera Socijalističke narodne partije i unionistu Predraga Bulatovića, koji ga je optuživao da ne pravi nezavisnu nego privatnu državu. Poentirao je nudeći Bulatoviću svoju političku karijeru i odlazak sa političke scene, ako zajedno glasaju za nezavisnost. Treći duel sa Milatovićem, u borbi dva narativa, nije mogao da dobije. Neprestano se branio pred činjenicama o tome da je Crna Gora, kad je došao na vlast u prevratu 1989. godine, bila po dohotku na 80 odsto evropskog prosjeka, a da je sada na 43 odsto. Kandidat PES je naveo i sve fabrike koje su pogašene. Kao najvažniji adut, Milatović je neprestano ponavljao da je vlada u kojoj je on bio 2020. godine, kroz poresku reformu, faktički duplirala plate i penzije i najavio je novi rast standarda kada se opet vrate na vlast. Na Đukanovićev narativ o tome da je Milatović pripadnik „srpskog sveta koji je karikaturalna verzija ruskog sveta“, ovaj ga je podsjetio da je upravo on promijenio mnogo svjetova, od Miloševićevog, Tuđmanovog i Izetbegovićevog, da je učesnik razbijanja Jugoslavije. Pozvao ga je da ne živi više u tim svjetovima, jer Crnoj Gori treba budućnost. Nekoliko Milatovićevih efektnih zaključaka je bilo da su oba Crnogorci i da Đukanović ne može drugima da brani da vole Crnu Goru. Za sebe je rekao da je formiran u Evropi i da će tamo voditi zemlju. Đukanovića je označio simbolom izopačenog sistema vrijednosti, uz ocjenu kako je vrijeme da ode, čak i da je sve pozlatio, a ne uništio Crnu Goru. Niko u ovom duelu nije mogao pridobiti neki glas od suparnika, ali je Milatoviću vjerovatno uspjelo da motiviše dio onih koji su bili nesigurni hoće li glasati. Prema dostupnim podacima iz anketa u koje je novinar NIN-a imao djelimičan uvid, od četvoro takvih, troje su bili njegovi. Milatović je, na kraju osvojio 20.000 glasova više nego što mu je u miraz stiglo od privremenih političkih saveznika iz prvog kruga. Uz rizik da ovo može biti i pogrešno shvaćeno, mogući razlog može biti da je Đukanovićeva igra na manjine probudila ultranacionaliste sa druge strane. NJihov odraz mogao se vidjeti i u izbornoj noći sa srpskom ikonografijom, ili narednog dana kada je monah u manastiru Stanjevići zvonio posmrtne taktove za Đukanovića, što je osudio i vrh Mitropolije SPC. Izbori za predsjednika Crne Gore biće zapamćeni ne samo po regionalnom interesovanju, već i po angažovanju. Poseban doprinos, čak dolascima u Crnu Goru dala je takozvana druga Srbija, koja svoj smisao traži u borbi protiv autokratije u Srbiji, ali je toplo preporučuje komšijama. Obrazlažući to strahom od velikosrpske i ruske dominacije, podrška Đukanoviću stigla je i od dva člana Predsjedništva BiH (osim srpskog), od premijera Kosova Kurtija… Dan poslije izbora počele su da pristižu čestitke iz regiona i Brisela - takozvano slijeganje tla. Dok će oksfordski đak biti pod lupom domaće i međunarodne javnosti, zbog obećanja da će u svom mandatu obezbijediti ekonomski napredak, članstvo u EU, i raskrstiti sa kriminalom, korupcijom i drugim naplavinama 35-godišnjeg režima, Đukanović bi se u budućnosti mogao najčešće pominjati prilikom ispadanja kostura iz ormara. Nije ga lako zamisliti kao penzionera koji bez obezbjeđenja šeta glavnom Ulicom slobode. Polovina najbližih saradnika mu je već hapšena i biće im suđeno, od predsjednice Vrhovnog suda, predsjednika Privrednog suda, više tužilaca i policajaca koji su se muvali u njegovom neposrednom okruženju. Dokazi o kriminalu i korupciji stižu od Europola, a odnedavno i od FBI-a. Britanci se već duže bave istragom šverca cigareta, gdje već ima uhapšenih i iz postđukanovićeve vlasti. Đukanovića zasada niko ne pominje kao direktnog krivca, što ne znači da neće morati ponešto u budućnosti da objasni. Vladao je pet godina duže od Lukašenka, deset od Putina. Da je uspio na ovim izborima, pretekao bi Franka i Josipa Broza. Imao bi mnogo da kaže, između ostalog, kao kreator ambijenta u kojem je bilo moguće da Crna Gora bude zemlja gdje je carovao organizovani kriminal, sa hibridnim režimom i zarobljenim institucijama, što su eufemizmi iz izvještaja međunarodne zajednice. Jedan od najpoznatijih crnogorskih istoričara rekao je svojevremeno novinaru NIN-a da će Đukanović biti zapamćen, uglavnom, kao nosilac pokreta za obnovu državnosti i da će to prekriti sve ostalo. Ko zna, istorija se, ipak, piše sa distance. Na drugoj strani, borba za uklanjanje njegovog nasljeđa ne može biti kratka. Čak bi se moglo reći da je Crna Gora smjenjivošću vlasti tek zakoračila iz pretpolitičkog doba u kojem ju je držala dosadašnja klika. Slavoljub Šćekić