Dvije, tri Dalmacije...

Stariji čovjek, još ako je poput mene rođen usred Jadranskog mora, poznaje i pamti više Dalmacija. Sve su one na neki način slične i različne, jednake i nejednake. Dalmacija moga djeda nije Dalmacija moga oca, a očeva, opet, nije moja.

Djed Boško je rođen 1864. godine u Slivnu Ravnome, u brdima između Kleka i Opuzena gdje je Bog davno zaboravio Babiće. Kako današnjim generacijama predočiti taj Makondo, zagubljenu pustolinu bez ceste, struje, vode i kanalizacije, bez ičega što bi bilo slično modernoj civilizaciji? Tu su se Babići skrasili bježeći vazdan pred Turcima prije 400 godina iz Popova polja, iz istočne Hercegovine. Jesmo li mijenjali vjeru? Jesmo li nekad davno, u ono prvo vrijeme, bili pravoslavci ili možda bogumili, patareni? Ili smo od prvoga baba ortodoksni katolici, vjerni biskupu rimskom Agatonu? Da slučajno, a po Darvinu, nijesmo violentni Dukljani kako bi rekao onaj, iz Pipera, Brković? Vrag će ga znati jer kako mi reče, jedne već davne zime u Ublima na Lastovu, jedan malkice lud ali dobrano pomjeren, tamo se ni najstariji mještani ne sjećaju Odiseja premda je dotični izvan svake sumnje upravo na Lastovo dolazio sve ako ni u Troji nije bio.

Spominjem ovo jer su i za našega života puštene u opticaj teorije o iranskom podrijetlu i jer takve teze nisu lansirali samo jurodivi izumitelji perpetuum mobila, kakvima je, recimo, učena Dalmacija oduvijek obilovala, nego i naše slavne poglavice, glavari, poglavari, Poglavnici i Predsjednici, a svi redom historici i akademici od sve naše znanosti.

Ali ako ipak, bar nakratko i za ovu prigodu, zanemarimo mezozoik, pliocen i njihove protagoniste, činjenice će reći da je Dalmacija moga djeda jedna uboga i sirota zemlja iz koje su mladići hametice bježali u daleke krajeve preko velike vode sve tamo do Čilea, Perta i Zelanda. Bježali su da se najčešće ne vrate nikad. Tako se i djed Boško bio zaputio u Južnu Afriku i Sjevernu Ameriku da bi se nakon nekog vremena, a za razliku od mnogih, vrnuo nazad dovoljno bogat da pokupuje zemlju i postane kulak. Kao veleposjednik, neuk a imućan, snob je za se i nevjestu doveo iz Dubrovnika, a čak i nevježe od starine znadu da je melju našim gradovima varoš oko Straduna odvajkada bila na prvome i počasnome mjestu. Pamtim, dakle, još tu Dalmaciju iz koje su se, eventualno, sačuvale čipke ali ne i šterike (svijeće), tako da ponajveći broj kasnijih inteligenata drži da nam je starina bila sva čipkasta. Ja, jedini nasljednik močvarne imperije, koji sam kao dijete spavao u postelji od duboreza a pod baldahinom, pamtim da je zajednički zahod bio u dvorištu pored svinjca i više se sjećam njegovoga vonja, gudina u betonu i jegulje u čatrnji, nego noninih čipaka i srebrnine, koju su, uostalom, pokrali današnji naši prijatelji Talijani, nekoć takorekuć karabinjeri, da ne kažemo fašisti, sljedbenici nježnoga pisca D’ Anuncia, s peruškom na glavi i ricinusom u kvesturi.

A onda je na scenu stupio otac ili, u prijevodu, komunizam da ne kažemo eufemistički revolucija. Komunizam u Dalmaciji, odnosno ono što se tako zvalo, još čeka svoga pisca, svog autora, jer taj posao nije obavila partizanska generacija ili ga, pošteno govoreći, nije obavila kako valja. Nisu to učinili ni Šegedin ni Marinković, piščine od formata, ni Jure Franičević Pločar ni Živko Jeličić a još manje će istu temu apsolvirati današnji skromni kontrarevolucionarni skribenti poput Aralice, Laušića ili čemernog Barbijerija, koji se odriče i rođenog oca, Makaranina, znamenitog srpskog liberala.

A komunizam (ili ono što se tako zvalo) bijaše oluja, nevera, vihor i orkan, koji je podigao težačke mase i prvi put nakon Matije Ivanića najamnu radnu snagu učinio istinskim subjektom historije. Vođa lučkih radnika postaje glavar pokrajine! Pa to se na tom terenu posljednji put dogodilo još u vrijeme Spartakovog ustanka, prije dvije tisuće godina kad su Kriks, Enomaj, Kanik i Kast, vođe gladijatora, uništavali rimske legije!

U tome je tajna Vladimira Nazora. On je vidio da su lučki radnici na spljetskoj rivi oni isti galioti koji su stoljećima veslali po mletačkim galijama mokreći, okovani, pod noge i zbog toga se otisnuo čamcem preko Kupe. Da ne bi slijedećih pet stotina godina, kao tužni Račan, veslao put bijelih Mletaka sve u nadi da će se dočepati Europe pod veselim Berluskonijem.

Naravno, naša građanska historiografija, utemeljena po amaterskim iskopinama don Frane Bulića (pažljivije pogledati grob u Solinu!) te spisima Tadije Smičiklasa, Vjekoslava Klaića i drugih otaca povijesne nam znanosti, odmahnut će na sve ovo svojom ručicom iz prostog razloga što su naši fakti kao i argumenti od samog početka pa sve do ovih dana apsolutno nekonvertibilni, nerazumljivi i neizmjenljivi. Onaj, koji je nekritički čitao npr. spise o historiji Šibenika iz pera Ante Šupuka (a autor pripada također građanskoj našoj tradiciji), neće ni primijetiti kad Šupuk spominje kako je u slavnome i drevnome Krešimirovom gradu prije ciglih 500 - 600 ljeta bio samo jedan jedini bunar za vodu na gradskome glavnome trgu i kako su svi građani (reći ćemo puk, pučani iliti pučanstvo) vodu crpli, tj. grabili sićem iz dotične prljave gustijerne. Takav, naravno, neće raspravljati o higijeni i sanitarnim navikama naših slavnih predaka jer se svaki smrad nakon 500 godina izgubi, ispari i nestane. Ali ove ilustracije nisu drugo nego marginalije, koje, kako rekosmo, nikakvog učinka polučiti neće.

O svemu tome (i o ostalome) kroz tolike godine ja sam već izmrčio silnu a zaludnu hartiju kao i toliki prije mene pa to nije pomoglo niti će kada pomoći, niti će rastjerati magluštinu u glavi priglupom kroatoidnom državotvoru, elementu što se drži državne granice k’o pijanac plota. Zar nije bio svojedobno Krleža angažirao u “Pečatu” Matu Balotu (hoćemo reći Miju Mirkovića) da ocijeni “Ognjište” Mile Budaka tri godine prije nego što će ovaj postati Doglavnik? Zar Mirkovićeva i Krležina negativna i porazna ocjena glavnoga Budakova djela išta govori ovim skorašnjim ustašoidima u Splitu, koji Budaku podariše ulicu? Zar su Balota i Krleža bili slabašniji i manje vrijedni Hrvati od drčnog ličkog pustahije, koji se pod vulkanima na Liparima kalio? Zar je igdje na svijetu moguće da se u javnome životu i na javnoj sceni, pedeset godina nakon Rudolfa Bićanića (ideologa ekonomije HSS-a, odnosno Vlatka Mačeka) pojavi jedan šašavi Hrvoje Šošić, a nakon Krbeka i Bazale šarlatani i zločinci poput Milana Vukovića i Željka Olujića?

Nije, naravno da nije, ali su to također samo posljedice propasti komunizma (ili onog što se tako zvalo) i pobjede novovjeke protureformacije kako u svijetu tako i u Dalmaciji i u drugim hrvatskim zemljama o kojima sad ne govorimo, premda se po katastrofalnim anticivilizacijskim činjenicama ne razlikuju.

Ne sjećam se koji (Mali ili Veli), ali jedan je majušni Iž, otočić pored Ugljana, dao čak 150 boraca na Sutjesci. Odatle je u Revoluciju, čamcem ili trabakulom, krenuo ne samo Marijan Žuvić - Karlo i Ante Banina, nego i Stanko Parmač, učitelj tamošnji a inače moj Opuzenac. Kako to današnje generacije uopće mogu shvatiti? Nemoguće je pomenuti i nabrojati sve što je Dalmacija dala kako u Drugom svjetskom ratu na strani saveznika, tako i u poratnoj socijalističkoj revoluciji, pa ipak je sve to što nisu uspjeli ni popisati Drago Gizdić i drugovi dinamitom poništila nemilosna ruka HaDeZea.

Spaljene su i uništene brojne knjige, polupani spomenici i eksplozijama raznijeta spomen - obilježja. Većinska današnja Dalmacija odrekla se definitivno i neopozivo svoje slobodarske, puntarske i partizanske prošlosti i valjda zarad puta u Evropu svrstala se pod klerikalne barjake, koji bar zasad ne vode na Balkan.

Ponekad, u snu, naiđe pitanje - da li je ta revolucionarna Dalmacija, Dalmacija mojih roditelja i njihovih drugova /drugarica uistinu postojala? Da sve nismo u djetinjstvu i u mladosti sanjali, izmišljali, zamišljali? Tad, u trenucima sumnje, nevjerice, slaboće i malodušja, ipak pomažu sjećanja. Jer neka je ponor pakla uništio spomenike, uspomene su klisurine, one će odoljeti.

Divne djetinje godine pamte kad su Metkovci najurili pomidorama Franu Franića, biskupa. Ne kažem da je to bilo pravo ni pošteno (premda možda jest), samo tvrdim da se to dogodilo. Jesu li to ti isti Metkovčani, koji će 40 godina kasnije svoje glasove na izborima u najvećem postotku (83 posto) dati HaDeZeu?

Kako se mogu toliko razlikovati Bebići, otac i sin? Otac, borac sa Sutjeske, a sin Luka Tuđmanov ministar vojni? Kako je to moguće?

Jer je savršeno jasno da Sutjeska ne teče kroz Pakračku poljanu, da ona šumi negdje drugdje.

Neki će reći da je do sloma revolucionarne Dalmacije (kao, uostalom, i čitave Hrvatske) došlo isključivo ili prije svega uslijed odlaska stare garde, partizanske generacije, ali je, po mome sudu stvar neusporedivo složenija i ne da se lako, ni površno, ni jednostrano, objasniti ni protumačiti. Nisam ni inače sklon brzim a pogrešnim dijagnozama, a u ovoj se stvari pažljiv, tačan i pošten odgovor ipak mora naći, manje zbog prošlosti, više zbog budućnosti. Odgovoriti se mora bez kompromisa i bez ostatka, ako treba gorko, ako je nužno čak i surovo.

Iz jedne knjige (“Jugoslavija u Hrvatskoj”), koju sam na temelju ostavštine Anke Berus prije 4-5 godina priredio i objavio ovdje u Beogradu, vidi se da je već sredinom šezdesetih godina, dakle prije Tuđmana i maspoka, čak i jedan od prvih a preživjelih naših Oktobaraca, dr Pavle Gregorić, bio više nego zaražen istom tom bolešću, boljeticom koja je kormilo u jednom a odsudnom času uzela iz ruku proletera i predala ga u kandže nacionalista i drugih taksista kontrarevolucije. A ako se tako postavljao najstariji, šta reći za mlađe od njega i kako o svemu tome danas suditi sine irae et studio? Zaista, da bi se razumjela Dalmacija moga oca kao i njen žalosni i sramotni slom, mora se zakopati vrlo duboko a da rezultat svejedno ne bude posve izvjestan. Jer drugi rade bolje od nas.

Tragične ličnosti poput Vicka Jelaske ili kolektivi poput prvog splitskog odreda predstavljaju samo žalosne epizode na dugom i tegobnom putu u ponor i katastrofu te se do pune i vjerodostojne istine neće doći ni uz pomoć marginalija kakve su npr. knjige / brošure “Ustaše i komunisti” Brune Bušića ili “Pavelić” Šime Balena. Logično je, opet, da će onaj, koji ni to nije imao u rukama, do istine doći još i teže. Itd. itd. čemerna storija o usponu i padu ljevice u Dalmaciji čeka, kako rekoh, svoga autora i taj će se zakonito pojaviti jer svaka nesreća ima svoga pisca, a ovdje su pisci povremeni dok je nesreća stalna.

Vratimo se ponovno, za trenutak u Metković jer ta selendra može poslužiti kao pogodan primjer/ilustracija za razumijevanje perioda i podneblja o kojemu je riječ, za razumijevanje Dalmacije moga oca i njegove družine. Ako je, naime, AVNOJ neka vrsta globalnog teksta u kojemu je sublimirano sve što je NOB do tog časa postigla, brojni i bezbrojni Metkovići od Karavanki sve do Đevđelije predstavljaju onaj kontekst izvan kojeg se ni sami tekst neće razumjeti.

Rat je (Drugi) u Neretvi protekao tako što je Stjepan Filipović, proleter iz Opuzena, obješen u Valjevu; Stanko Parmač, učitelj iz Opuzena, postao admiral i narodni heroj, dok moj otac (rođen 1920. nedaleko od Opuzena) postaje sekretar komiteta, elem šef Partije. Šta bi bilo da nije bilo rata, odnosno Revolucije? Kakve bi bile naše pojedinačne sudbine? Možemo li uopće razmišljati o sudbini kolektiva a da ne razmišljamo o sudbini pojedinca?

U konkretnom slučaju stvar bi bila više nego jasna - Filipović bi bio proleter - bezemljaš, Parmač seoski učitelj, a ja jedan od bogatijih Dalmatinaca jer bih u patrijarhalnoj zemlji kao sin-jedinac naslijedio svoga oca, također jedinca. A ako je Neretva najbogatija u Dalmaciji, a Boško Babić najbogatiji u Neretvi, sve ostalo kazuje logika i sestra njena, matematika. Ali, kako rekosmo, u Metković (Neretvu, Dalmaciju, Hrvatsku, Jugoslaviju) nahrupi Revolucija, a s njom i agrarna reforma te moj otac, kao pravi komunista, najprvo razvlasti rođenog oca-kulaka, tj. sebe, tj. mene. Nakon toga, prionuvši na posao, Parmač i on (i njihovi drugovi, ponajvećma unitaristi) obaviše melioraciju, uvedoše struju, izgradiše vodovod i kanalizaciju, škole, ceste i svu ostalu infrastrukturu i od jadnog i ubogog kraja u kojem su od Rimljana naovamo carevale malarija i tuberkuloza (groznica i sušica) stvori se u ciglom jednom ljudskom vijeku, u jednoj generaciji, Misir u Evropi s 3-4 žetve godišnje. Misir u kom seljaci nisu povadili (iskopali) samo one naprijed spomenute pomidore i vinovu lozu, nego i kasnije zasađene mandarine da bi posadili rentabilniji kivi i da bi, nakon što su ih Jugoslavija i socijalizam obogatili, listom tj. masovno glasali/glasovali za Tuđmana a protiv Jugoslavije i socijalizma!

Na početku moje prve knjige (“Lapot i druge listine iz ljetopisa”, Zagreb, 1969) stoji posveta “Mihalju posvećeno”. Mihalj je selo, ili bolje zaselak u Neretvi, kad se prođe malom rijekom Vlaka, na putu prema moru. Čime je Mihalj zaslužio posvetu? Tri su sela u donjoj Neretvi nekoć bila, da kažemo, srpska ili jednim dijelom srpska. Generacije moga djeda i oca smatrale su takvim Desne, Komarnu i, donekle, Mihalj, jer su u njemu ipak katolici, tj. Hrvati, bili u većini. U doba Endehazije u Mihalju nije bilo civilnih žrtava. Kad bi naišle ustaše (iz Hercegovine, naravno) Hrvati su susjede Srbe primali u svoje kuće i štitili, a kad su naišli četnici (jer nema vojske koja kroz Neretvu nije protutnjala), Srbi su spasavali svoje komšije Hrvate. Stradala su za čitavo vrijeme rata, koliko me pamćenje služi, iz Mihalja samo dvojica, ali oni su bili otišli u partizane pa su poginuli u borbi.

Na čemu smo danas, sad, šezdeset godina nakon AVNOJ-a? U Neretvi, u Dalmaciji, u Hrvatskoj, u Jugoslaviji, koja ne postoji?

Ako je generacija mojih roditelja (njihovih drugova i drugarica) bila, da kažem, zadužena za Revoluciju, mi smo, nema druge, zaduženi za samokritiku. Dužni smo otkriti razloge propasti, sloma i katastrofe tako grandioznog društvenog projekta, svih onih ideja koje su u jednom vremenu mobilizirale milijunske mase da bi u drugom od tih istih milijuna bile napuštene i odbačene. Ako tu analizu i samokritiku ne obavimo mi, već će se naći druga i drugačija pera, koja će taj posao obaviti onako kako to njima bude odgovaralo. Već danas i sada brojni tekstovi i autori pretvaraju tu veličanstvenu epopeju (sa greškama koje su se dugo a bezrazložno prešućivale) u drugu krajnost, u lanac krvavih odmazdi i pljački, od ustanka i Blajburga do nacionalizacije, kolektivizacije i Golog otoka. Ako to ne učinimo sad kad to još možemo, sasvim sigurno to nećemo učiniti onda kad to više ne budemo mogli. I napokon, ako to ne obavimo temeljito i odgovorno, mudro i pošteno i nadasve beskompromisno, to će onda biti jalova i zaludna rabota, bijeg od stvarnosti i izlika za neodgovornost. Drugim riječima, to će biti nečasna i nepoštena akvizicija, koja nikad nikoga ni u kakvu budućnost neće povesti.

U nevažnom kratkom eseju stoji kako su ideje, jednom artikulirane, neuništive kao i materija. A naša je ideja, ideja socijalne pravde, pravne i ekonomske jednakosti među ljudima, dobrano i davno artikulirana, još u spisima prvih socijalista. AVNOJ je bio tek jedna stanica na tom putu jer mi “stižemo iz daleka i idemo u daljinu”, kako je rekao Toljati. To što su ti ideali zadnjih godina od balkanske sirotinje raje udaljeniji nego danas Dalmacija od mene, svog sina, u historijskom smislu ne znači savršeno ništa. Nije mit bio na Olimpu, nego je Olimp bio u mitu pa ni poraz ove etape, jedne, druge ili treće generacije njenih protagonista nije (jer ne može biti) poraz ideje. Ideja o pravdi počiva, naime, skromno rečeno, na ideji o nepravdi. Kad ova potonja na bilo koji način jednom ipak bude ukinuta kroz trista ili pet stotina godina, ni mi nećemo imati šta da radimo i svi ćemo poći u moju Dalmaciju, na odmor i ljetovanje.