Arhiva

Političari su hulje

Olja Bećković | 20. septembar 2023 | 01:00
Političari su hulje
Miljenko Jergović i ja smo razgovarali samo u „Utisku nedelje“, poslednji put pre više od pet godina. Nesigurnim prstima sam mu otkucala poziv za ovaj razgovor, brzina kojom mi je odgovorio vratila mi je sigurnost - ono zbog čega ljudi odgovaraju jedni drugima na poruke pet, petnaest ili trideset pet godina kasnije, nezavisno od istomišljeništva, još uvek postoji. To je stvarno nešto. Učinilo mi se kao dobra ideja da krenemo s „poznatog terena“. Da danas razgovaramo u „Utisku nedelje“, nema dileme da bih vas pitala: kakav je utisak ostavio na vas predlog broj 1: Plasman Hrvatske reprezentacije na Svetskom prvenstvu? Melanholično-rezigniran, uglavnom. Predlog broj 2: Novak Đoković i njegov glas: „Ajmo, vatreni“? Dobar je Đoković, ne vodi pretjeranog računa o kolektivnim emocijama. Predlog broj 3: Građani Srbije koji su navijali za Hrvate? Normalna stvar, tako bih i ja na njihovom mjestu. Predlog broj 4: Predsednik Srbije koji gleda utakmice bez tona revoltiran „navijačkim“ odnosom komentatora RTS-a? Škodljivo je biti predsjednik, a sikirati se zbog prenosa nogometnih utakmica. Predlog broj 5: Komentator koji snižava ton na sledećem prenosu? Pametan čovjek. I zbog manjeg se gubi posao. Predlog broj 6: Predsednica Hrvatske navija za Novaka? Jedan moj komšija iz zagrebačkog nebodera odvajkada navija za Novaka. On mi je važniji, njene me navijačke strasti baš i ne zanimaju. Predlog broj 7: Kolinda u svlačionici, na tribinama i na terenu? Široke narodne mase su oduševljene. Predlog broj 8: Tompson na zvaničnom slavlju u Zagrebu? On je odranije dvanaesti igrač te reprezentacije. Blesavim se prave svi koji danas kažu da to nisu znali. (Ovde završavamo igru sa televizijskim formatom i kratkim odgovorima.) Početkom ove godine, na pitanje za koga ćete navijati na Svetskom prvenstvu u Rusiji kad nema reprezentacije BiH, odgovorili ste: „Zašto mislite da bi trebalo da navijam za naše? Navijat ću, kao i toliko puta do sada, za neke romantične autsajdere i čudotvorce, kakvi obično nailaze iz Južne Amerike i Afrike, ali ih se ne može unaprijed znati. Kakav problem imam s našima? Možda upravo taj što su naši. Bili bi bolji da su nečiji drugi“. Pa, za koga ste navijali? Na ovom Svjetskom prvenstvu moje srce bilo je uz Urugvaj. Za naše bih bio da nema dvanaestog igrača, tako da savršeno razumijem Srbe koji su navijali za Hrvatsku, jer oni nisu u istom paketu kupovali i Tompsona. Meni je, recimo, Srbija bila draga, pogotovo nakon što ih je opljačkao sudija Brih, ali, tokom igre, ne mogu reći da sam bio protiv Švajcaraca, pogotovo onih orlovskih, Šaćirija i DŽake. Obojica su divni igrači, iz one najbolje balkanske škole moga djetinjstva. Da li bi posle svega bio bezobrazluk da pitam: Da li ste u finalu navijali za Hrvatsku? Da li bi od iskustva SP 2018. trebalo uvesti u bonton da se pitanje „za koga navijaš“ stavi u rang jednake diskrecije kao i „da li si vernik“? To pitanje je krajnji bezobrazluk, i na njega treba odgovarati uvijek tako da se nasekira pitača. Na kraju, prirodno je navijati za komšije, prirodnije nego za svoje sunarodnike, jer komšije razumiješ, komšije su tvoji, a komšijska te se politika ne tiče. Problem fudbala je kad prestaje biti fudbal, a kad postaje patriotizam i politika. Tu mene više nema. Ko je suštinski zvao Tompsona na slavlje? Nitko Tompsona nije trebao zvati. On tu naprosto pripada, kao što, recimo, pripadaju i Mile Kitić, Aca Lukas, Stoja, Ceca ili Dragana Mirković. To znam jer pažljivo pratim izvještaje sa svadbi hrvatskih nogometnih asova. Kada se žene, tu su, ponekad i uživo, Mile Kitić i ekipa. Kada nastupaju pod nacionalnim bojama, u nacionalnim uniformama, onda je tu Tompson. Mislim da bi Ivan Čolović najbolje mogao objasniti taj prelaz od intimnoga i svadbenog do javnog i borbenog. Boris Dežulović je pre nekoliko godina govorio o navodnoj odgovornosti „feralaca“ za stvaranje čudovišta „Tompson“. Da li je humor poslednja odbrana, ili će se ispostaviti kao prva odgovornost intelektualaca? Da, Boris je s Predragom Lucićem u neko ratno doba susreo mladog i neafirmiranog Tompsona u nekom dalmatinskom kafiću, i on im je dao demo kasetu s „Čavoglavama“. NJima se urnebesno smiješnim i zabavnim učinio taj spoj hrvatske nacionalne budnice, te balkanskog, srpsko-makedonskog ritma, s hevi metal dodacima. Ali, eto, narodne mase najprije se zapale na ono što se ponekom pametnom, duhovitom i obrazovanom pojedincu učini najbizarnijim. A što se humora tiče, tu su Tompson i narodne mase redovno na gubitku. Narod je, kao i svako drugo krdo, smrtno neduhovit. Duhoviti su samo oni koji su mimo naroda. Zato će svaki ozbiljan tiranin najprije pobiti i pomlatiti sve koji se nečem smiju. Pesnik je zapisao: „Ubi me prejaka reč“. Je li prejaka reč ako neko kaže da je u Hrvatskoj na snazi „fašizam“? Što se fašizma tiče, onog hrvatskog, o njemu ću radije govoriti u Hrvatskoj, nego u Srbiji. Nema previše smisla o tome govoriti na daljinu, dok god u zemlji u kojoj živite postoji i minimum mogućnosti da kažete ono što mislite i dok god postoji makar i mala grupa onih koji su vas u stanju čuti i razumjeti. Da li između Srba i Hrvata stoji reč „mržnja“? „Mržnja“ između Srba i Hrvata je, barem u ovom trenutku, godine 2018, gotovo isključivo sredstvo političke vladavine i manipulacije masama. Srbe se u Hrvatskoj „mrzi“ taman onoliko i onako koliko i kako to odgovara političkim elitama, kako onoj vladajućoj tako i onoj koja predstavlja neku imitaciju opozicije. Najistaknutije žrtve te mržnje, opet govorim - u ovoj fazi, pojedinci su koji i nisu Srbi, ali ih se treba nekako stigmatizirati, označiti, ozloglasiti, simbolički protjerati iz nacionalnog krda. Tako onda Ante Tomić ili Oliver Frljić stradavaju i gadnije i konkretnije nego neki anonimni, pa čak i manje anonimni, zagrebački Srbin. Fenomen zanimljiv za proučavanje. A što se svakodnevnog života tiče, tu kod nacionalista postoji nešto što bi se moglo nazvati načelnom, principijelnom mržnjom, ali koja je puna pojedinačnih izuzetaka. Tako, recimo, mrziš Srbe generalno, i mrziš Tomića i Frljića jer ih ti isti Srbi ne mrze - ali su ti Ceca i Stoja zakon. Kad napišete da je predsednik Vučić „svedržac“, kako to zaključujete? Tako što čitam srpske novine, i onda ono što sam pročitao provjeravam kod prijatelja. Zaključujem da je vašem predsjedniku stalo da ovlada kompletnom stvarnošću svojih građana, da ne kažem podanika, uključujući i njihove privatne sentimente. I to je onda, barem za mene, definicija svedršca. Da li vam, pošto pročitate srpske novine, prejako zvuče reči: „Nikad nije bilo ovakve kontrole“? Dok god postoje novine poput NIN-a, Vremena, Danasa, i dok god postoje ljudi koji slobodno misle i nalaze načina da to iskažu, kontrola nije uspostavljena. Kontrola nad medijima sa stanovišta vlasti može imati smisla samo ukoliko je totalna i nepropusna. Zato se bolji i praktičniji politički režimi i ne bave pokušajima da uspostave takvu kontrolu. Da li ovaj razgovor i to što NIN nije ugašen dokazuje da u Srbiji nema „svedršca“? Ne, jer pitanje svedršca nije u njegovim rezultatima, nego u njegovim ambicijama. Vladare koji se bave osjećajima i mišljenjima svojih kritičara, a onda i šire, svih svojih građana, valja upozoravati da to ne bi smjeli raditi. Između ostalog i zato što im dugoročno nije pametno ni korisno. Objavljujete kolumne u Jutarnjem listu - da li to znači da u Hrvatskoj postoji sloboda medija? To vam je zgodan sofizam, kao ono kad jedan Rimljanin kaže da svi Rimljani lažu, pa laže li onda i on, ili govori istinu? Mislim da je dužnost novinskog pisca da se svakodnevno ili svakosedmično bori za prostor svoje slobode. Ja to radim, još uvijek relativno uspješno. Da li je i u Hrvatskoj glavna dosetka vlasti da je u „eri društvenih mreža“ besmislena priča o cenzuri? Društvene mreže su, uglavnom, izvan kontrole vlasti, tako da vlast nema nikakvih zasluga za njihovu slobodu. Mediji su, ovako ili onako, pod kontrolom vlasti, ili ih vlast može ucijeniti. Cenzura u medijima danas se bolje vidi, očiglednija je nego što je ikad bila, a političari nisu ovlašteni da govore ima li ili nema cenzure. To je kao kad bi auto-mehaničari procjenjivali ima li neki čovjek problema s bubrezima ili nema. O cenzuri mogu govoriti samo oni na koje se cenzura odnosi. Šta ste mislili kad ste rekli da je Nušić bio ozbiljan čovek za koga bi bilo nezamislivo da se oglašava na društvenim mrežama? Branislav Nušić je, pod jedan, bio previše mrzovoljan i depresivan čovjek da bi se družio po fejsbucima i tviterima, te, pod dva, svoj talent nije arčio na budalaštine. Na društvenim mrežama proizvodi se, uglavnom, nešto što već jest, ili će uskoro postati, verbalno smeće, otpad, papazjanija od riječi… Nemam ništa protiv fejsbučenja, iako se njime ne bavim, mislim fejsbušenjem, jer nemam svoj profil, nego samo službenu stranicu, ali Nušića na Fejsbuku zamisliti ne mogu. Vasu Pelagića ili biskupa Štrosmajera, svakako da, ali Nušića i Marina Držića, nikako. Ako nema nikakve razlike u stepenu medijskih sloboda, ljudskih prava, životnog standarda... između Hrvatske kao članice EU i Srbije kao kandidata - šta nam to govori? Plašim se, ako razlike u medijskim slobodama i ljudskim pravima i postoje, one bi mogle biti samo u korist Srbije. Životni standard u Hrvatskoj je još uvijek viši. Ali pitanja sloboda su zabrinjavajuća. Zato što su i medijske slobode, i ljudska prava, i prava manjina u Hrvatskoj bila na mnogo višoj razini nego danas. Čim se ušlo u Europsku uniju, krenulo se u regresiju, na put u srednji vijek. Bojim se da bi se i Srbiji moglo isto dogoditi kad uđe u Uniju, a ući će, u to sam siguran. Govorite da ste izgubili nadu u lokalne političare kao pokretače, ali da verujete u dobre pisce i dobre čitaoce. Naš predsednik se nedavno pohvalio da čita 600 stranica dnevno?! Da li mu se po tom osnovu može izvanredno verovati? Ne volim brzo čitanje. To vam je kao brzo jedenje, da ne kažem žderanje. Čitam polako i s uživanjem. Nikad nisam imao potrebu za drukčijim čitanjem. Ali nešto drugo ne mogu a da ne primijetim: nezamislivo je da hrvatski premijer Andrej Plenković ili Kolinda Grabar Kitarović spomenu nekog pisca ili, što bi bilo još veće čudo, citiraju neko književno djelo. Ne samo da nikad to nisu učinili, nego ni njihovi prethodnici, sve do Franje Tuđmana, koji bi možda nekad i spomenuo Miroslava Krležu, nikad, ali stvarno nikad, nisu izvalili neki malo intelektualniji i literarniji citat. U preziru prema kulturi i književnosti možda je i prednjačio bivši lijevi premijer Zoran Milanović. Vučiću se dogodi, pratim ga, da spominje pisce, istina najčešće mrtve, i da citira, i to vrlo korektno, književna djela. Općenito, današnja Srbija je u kulturnom smislu - da spomenem samo knjižare i izdavaštvo - daleko ispred Hrvatske. Tako da bi se moglo reći kako Hrvati imaju fudbal, a Srbi kulturu i književnost. Citiram vas: „…pisac se ne može postati tako što se upravo to želi biti. Na taj se način postaje pilot, liječnik i advokat, nikako pisac. Piscem se postaje iz nekog razloga - nije sad važno ni kojeg - koji nije u vezi sa željom da se bude pisac. Pisac se postaje iz nedostatka, iz defekta, iz manjkavosti, iz nakaznosti, a ne iz talenta. Do pitanja talenta dolazi se tek nakon što su ustanovljeni defekt i nakaznost. I onda oni koji talenta imaju postaju pisci“. Iz kog defekta se postaje političar? Političar je pojedinac koji umije ovladati sentimentima rulje. Netko tko umije biti u svemu prosječan, ne iritirati time što je bolji od drugih, a svejedno imati instinkt i ponašanje vođe. Političar je antipatičan čovjek, skoro bih rekao - hulja. A opet, bivalo je nekih vrlo časnih ljudi koji su se bavili politikom. Kad se govori o odgovornosti intelektualaca - da li vam je ubedljivo da je nacija (SFRJ) koja je izmislila kupovinu knjiga na metar u bojama troseda, zaratila zbog reči pisaca i novinara? U Jugoslaviji su pisci, naročito oni koji su naumili da na svojim plećima ponesu svekolike jade svog naroda, bili važni i utjecajni, čak i među onima koji ništa ne čitaju. Takvi su imali ulogu certificiranih proroka. Certifikati su se, to znate, dijelili u partijskim komitetima, gdje je drug pisac najprije bivao proglašen prorokom socijalizma, da bi ga se zatim unaprijedilo u državnog neprijatelja i nacionalističkog gurua. I jedno i drugo je, uglavnom, bilo neškodljivo po pisca, jer nikad nijedan takav guru nije hapšen ni progonjen. Kao i u Sovjetskom Savezu, pisci su u Jugoslaviji bili unaprijeđeni u nekakve sekularne, ateističke nadsveštenike, te iz toga, i jedino iz toga, proizlazi njihova prenaglašena uloga u svemu onom što se zbivalo oko raspada zemlje. Danas je, srećom, drugačije. Nikoga više nije briga šta pojedini pisac misli. Često pišete o novom talasu ljudi koji, za razliku od nekadašnjih „gastarbajtera“, odlaze da se nikad ne vrate. Da li se osećate odgovornim pred tim novim izbeglicama? Ako je bilo koji „Ćosić“ odgovoran za nacionalizam, zašto su tolike generacije pisaca posle njega ostale neuspešne u zalaganju za kosmopolitizam? Što se odgovornosti tiče, ona je kao i nekad, stvar nečijeg ličnog osjećaja i odnosa sa svijetom. Da, osjećam se odgovornim za to kad hrvatska policija puca u kombi pun izbjeglica, kao što se osjećam odgovornim kad nepoznat neko izbuši gume na autu beogradskih tablica. I mislim da je pitanje te vrste odgovornosti u stvari pitanje društvene i privatne normalnosti. Grozno je društvo u kojem se osjećaj građanske i ljudske odgovornosti smatra nacionalnom izdajom. Da ne zaboravim: šta imate protiv Mišela Uelbeka? Zašto mislite da ohrabruje nacionalizam, rasizam i fašizam? Zato što se u zemlji Francuskoj zeza na račun muslimana. Svatko tko se u nekoj zemlji zeza na račun manjine meni je antipatičan. Pogotovo zato što je „in“ i mondeno zezati se na račun muslimana. Osim toga, Uelbek nije moj pisac. Da jest, vjerojatno bih mu sve opraštao. Šta imate protiv Frederika Begbedea? Dosadan mi je. Pablik rilejšn i marketing nisu mi zanimljive prozne teme. Izvinite za ovu digresiju, baš me zanimalo. Ovih dana je izašla vaša nova knjiga Selidba. Po kojoj sili prenosite kufere iz jednog u drugi grad bivše Jugoslavije, ali nikada izvan tih granica? Vjerojatno po sili jezika. A možda i po sili vlastite društvenosti i kulturnih interesa. Ovo je moj svijet, ovo su moji ljudi. Koliko god život u zemljama bivše Jugoslavije i na Balkanu bio mučan i tegoban, i koliko god se čovjek gotovo svakodnevno osjećao poniženim, ovdje se stalno događaju nevjerojatne stvari, zbivaju se svakodnevna čuda, koja nekako onda ublaže efekt svakodnevnih poniženja. Nigdje ja, osim ovdje, ne bih mogao biti pisac. Može li se čovek preseliti, čak i da se preseli? Mislim da ne može. Ili barem ja, Olja, ne mogu. Ovo sam ja i ovo ste vi, džaba su tu sve selidbe. Sve što o sebi i svojima mi imamo reći tiče se ovoga tu. Na neki to način pokazuju i svjetska prvenstva, i ta čudna potreba da se navija za neke koji su ti bliski, makar ih fakultativno i principijelno mrzio kad nema svjetskih prvenstava. Nije tu riječ samo o jezičnom razumijevanju. Ako ste pažljivo gledali utakmicu Srbije i Švajcarske, a nešto sumnjam da jeste, mogli ste vidjeti Mitrovića i Šaćirija kako u poluvremenu napuštaju teren i nešto se, kao, prepiru. Neki je tu faul postojao između njih, i oni ga sad raščišćavaju. Scena traje dvije-tri sekunde, što je za televiziju mnogo, i silno je važna. Malo je onih s kojima se na ovom svijetu odistinski razumijemo, pa je nekako važno da to imamo na umu, da ih sačuvamo, da se baš skroz s njima ne zakrvimo. Nije to pitanje Jugoslavije, jebeš Jugoslaviju, to je pitanje nas i našeg privatnog i društvenog integriteta, naše kulture, opstanka u svijetu. Da li znate reči koje biste izgovorili dok otimate kufere nekom punoletnom detetu zaustavljajući ga da ne pređe carinsku zonu pre nego što ode bilo gde, samo što dalje od naših mudrosti? Ne bih mu otimao kufere. Rekao bih mu: idi sine i sretan ti put, ali nemoj zaboraviti jezik i navrati ponekad, šta god bilo i kako god bilo, ovo ovdje je tvoje.