Mrak sporedne uloge

Predsjednička utrka bila je nalik crtanom filmu, kandidati su jedan drugome namještali domišljate zamke i podvale, no njihovo nadmudrivanje nije se moglo ozbiljnije doživjeti jer je mjesto za koje su se otimali naprosto beznačajno. Ishod audicije za jednu sporednu političku ulogu, mjesto bez stvarne moći, većim smo dijelom gledali opušteno, napreskok, premotavajući do zanimljivijih dijelova i ne navijajući osobito ni za koga, sve dok Miroslav Škoro u emisiji na lokalnoj televiziji nije kazao: „Kad govorimo o pomilovanjima, kojeg je to hrvatskog branitelja pomilovala aktualna predsjednica? Ja ću vam reći. Pa ni jednog. Onda mene pitaju što ja mislim o tome i bi li ja pomilovao Tomislava Merčepa? Evo i odgovora: bih”, i u trenutku sve se promijenilo. Smračilo se, zapuhao je vjetar, zalepršale pahulje, studen nam se uvukla u kosti. Odjednom je postalo užasno važno da Miroslav Škoro ne bude hrvatski predsjednik, da ga se isključi već na polovici utakmice, i zbog toga smo u nedjelju ispred malih ekrana s velikom nervozom čekali rezultate glasanja. Da vam objasnim tu nervozu, moram vam u nekoliko riječi dočarati atmosferu u nas. Prosinac, zadnji mjesec u godini, veselo je, adventsko vrijeme. Hrvatice i Hrvati cupkaju na ritam božićnih pjesama, ljube se pod grančicama imele, zanose u hodu omamljeni kuhanim vinom, izmiču da im sok iz debrecinke ne štrcne po bijelom puloveru s crvenim jelenovima, okruženi najmilijima nestrpljivo trgaju šarene omote i ciče od razdraganosti kad ugledaju novi mobitel sa super kamerom i nepojmljivo mnogo gigabajta memorije. Istodobno, prosinac je vrijeme kad se sjećamo ubojstva Aleksandre Zec. Daleko od gužve i gungule, od bučne, pijane adventske sreće, u zgranutoj tišini, kao da ni danas, dvadeset osam godina kasnije, ne vjeruju da se to stvarno dogodilo, nekolicina aktivista i novinara, ljevičarskih gubitnika i spadala okupe se sa svijećama u rukama kod jednog jarka na Sljemenu, gdje se s metkom u zatiljku u prosincu devedeset prve jedna dvanaestogodišnjakinja srušila u snijeg i mokro lišće. Tu strahotu s početka rata, o kojoj se sve zna, iako za nju nitko nije kazneno odgovarao, počinili su razbojnici iz jedinice pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa, jednog gnjusnog sadista koji je mnogo kasnije osuđen na sedam godina zatvora za neke druge zločine, a kojega bi Miroslav Škoro, da može, u svojoj beskrajnoj predsjedničkoj mudrosti, pomilovao. Takozvanom branitelju Škoro bi se možda u ime hrvatske države usput i ispričao za neugodnosti i zahvalio mu za sve što je učinio za jedinu i vječnu domovinu, žaleći da Merčep i njegovi na svome herojskom putu nisu smaknuli još koju srpsku djevojčicu. Kad u političkoj utrci netko spomene kako Tomislava Merčepa, cijela stvar postane mračna i hladna. Miroslav Škoro posrao se i na predsjedničku kampanju i na Advent kao takav, ogadio nam poljupce pod imelom, kuhano vino i sočne debrecinke, i od toga trenutka „sve što smo željeli za Božić”, da se poslužimo refrenom velikog blagdanskog hita Mariah Carey je da taj kreten odjebe. I bili smo baš živčani dok u kasnim večernjim satima nedjelje nismo skontali da on definitivno i neopozivo ne ulazi u drugi krug. Ipak, nije bezazleno, ne može se reći da je Škoro poražen. Naprotiv, on je uzeo divljenja vrijednih dvadeset četiri posto glasova. Više od četiristo pedeset hiljada punoljetnih građana, redom plamenih nacionalista, autentičnih hrvatskih patriota zaokružili su broj ispred njegovog imena i broj takvih, čini se, iz godine u godinu postojano raste. Na primjer, kad je Milan Bandić prije deset godina, dvije hiljade devete, u jednakoj prilici, natječući se za predsjednika, grlio Tomislava Merčepa, u prvom je krugu osvojio čak sto pedeset hiljada glasova manje od Škore danas. Iako smo se u posljednja tri desetljeća zaista svakakvih svinjarija nagledali, nešto nas opet zatekne takva masovna moralna tupost, i predsjedničkih kandidata i njihovih glasača. Ne znate čemu bi se više čudili: da se aspirant na mjesto šefa države otvoreno, na televiziji hvalio kako bi otključao ćeliju u koju su strpali jedno notorno čudovište, ili da je četiristo pedeset hiljada glasalo za njega. Ali, što vam govorim, imate i vi u Srbiji plamenih nacionalista kojima ne bi pozlilo da netko ubije dijete, autentičnih patriota sa želucem od nehrđajućeg čelika. Aleksandar Vučić je prije nekoliko dana, komentirajući hrvatske izbore, gotovo žalio zbog Škorinog ispadanja u prvom krugu. NJega, očito, cijeni više od drugih kandidata i ništa mu ne zamjera naklonost za Tomislava Merčepa. Da Vučića upozorite da je taj kojega bi Miroslav Škoro pomilovao zapovijedao razbojnicima koji su iz neposredne blizine pucali u zatiljak jednoj učenici šestog razreda osnovne škole „August Šenoa“ na zagrebačkoj Trešnjevci, predsjednik Srbije vjerojatno bi vam sažaljivo i svisoka odgovorio da vi, ah, ne razumijete politiku. Ili bi vam, još bolje, kazao da se trebamo okrenuti budućnosti. Ali, da se vratimo na predsjedničke izbore. Glavni je negativac ispao, a Milanović i Grabar Kitarović idu dalje. I premda je bilo kandidata koji su nam se više svidjeli, prije svega Katarina Peović svojom hrabrošću i Dario Juričan svojom đavolskom duhovitošću, ni rezultat koji imamo na poluvremenu nije sasvim loš. Bilo bi vjerojatno bolje da na kraju pobijedi Milanović, ali znate ga, ni on sam nije čista vrlina. Zna biti razborit i dobar, ali katkad ga je, u njegovim gorim izdanjima, teško razlikovati od Grabar Kitarović. I esdepeov finalist i hadezeova finalistica u jednome su slični, u prvome su dijelu kampanje imali takvih čudnovatih izjava da bismo ih zabrinuto pogledali, sumnjajući da imaju problema s pićem. Prvo je predsjednica živahno lupetala, nesabrana, srdačna i malo raščupana kao mladoženjina majka, a onda je i Milanović iznenada djelovao kao da ga je netko od suradnika trebao zaustaviti kad je iza ručka posegnuo za Matoševićevom malvazijom, odlučno mu staviti dlan na čašu i kazati: „Zoki, nemoj se ljutit, tebi je dosta“. Premda to dosad nitko nije radio, možda ne bi trebalo odbaciti zamisao da se hrvatski predsjednički kandidati ubuduće redovito alkotestiraju. Ili se možda ne treba sekirati zbog toga? Jer to je samo manja, sporedna uloga. Predsjedničko je mjesto u Hrvatskoj, rekao sam već, tako nepotrebno, tako ispražnjeno od smisla i značenja, da i nije nužno da ga obavlja trijezna osoba. Ako predsjednik ili predsjednica pije, nema veze. Znatniju štetu ne može napraviti. Tu je, Bogu hvala, šofer da predsjednika vozi, tjelohranitelj da ga pridrži kad se zaljulja, a naći će se valjda na Pantovčaku i netko priseban da zaključa pečat ako šefu države dođe urnebesna ideja da zarati sa Srbijom.