Tuđmanov rat sa Srbima

Svaki put kad iskrsne nešto u srpsko-hrvatskim odnosima suočimo se sa tim koliko malo znamo o onome što se dešavalo poslednjih petnaestak godina. “Istorijska distance” je potrebna piscima da bi sagledali složena kretanja, ali valja primetiti da ni mnogi čitaoci ne žure da odbace usvojene stereotipe. Svaki pokušaj da se izađe iz ovog kruga podrazumeva i veliki napor i hrabrost. Knjiga “Tuđman: biografija” (izdanje Profil, Zagreb, pojaviće se ovih dana) predstavlja takvo delo. Ugledni zagrebački novinar (sada u “Globusu”) i jedan od najozbiljnijih publicista na prostorima bivše zemlje gde su jezici toliko različiti da mogu da se čitaju bez prevodioca (autor “Banket u Hrvatskoj” i “Novinari pod šljemom”) potrošio je deset godina na istraživanja i to ispisao u opsežnoj studiji od 800 strana. Pred čitaocem je gotovo neverovatna količina nepoznatih činjenica i svedočenja, smelih ali ozbiljnih zaključaka, što nama savremenicima pokazuje koliko malo treba verovati onome što se vidi sopstvenim očima (posebno na televiziji). U biografiji Franje Tuđmana, “oca domovine”, ključne ličnosti druge polovineXX veka u Hrvatskoj, Srbi zauzimaju “centralno mesto”. On je stanovnik Beograda, predsednik “Partizana”, u rodbinskim vezama je sa Srbima, na odnosu prema “remetilačkom faktoru” je gradio svoju strategiju “nezavisne Hrvatske”, glavni njegov i saveznik i neprijatelj u ratu za ostvarenje “tisućljetnog sna” bio je Slobodan Milošević. To su opšta mesta. A tek koliko se ta priča upotpunjuje detaljim. U izboru iz knjige “Tuđman: biografija” NIN će se pre svega držati tog kriterijuma.

Za Milana Kučana nitko u Sloveniji ne kaže da je “otac domovine”, iako je i Slovenija, jednako kao i Hrvatska, postala neovisnom državom. I to u isto vrijeme kada i sama Hrvatska.

Nitko, isto tako, ni u Makedoniji Kiru Gligorova nije nazivao “ocem domovine”, iako se i Makedonija potpuno bila izdvojila iz SFRJ. A nitko tako nije govorio ni o Aliji Izetbegoviću u BiH, pa čak ni o Slobodanu Miloševiću u Srbiji (osim za vrijeme “antibirokratske revolucije”, potkraj osamdesetih). Niti, primjerice, o predsjednicima država nastalih nakon raspada ČSSR-a i SSSR-a.

Zašto je Tuđman među svima njima jedini izuzetak?

Tuđman se, sasvim sigurno, ne naziva “ocem domovine” samo zbog toga što se Hrvatska izdvojila iz SFRJ i postala samostalnom državom. Za to izdvajanje i osamostaljivanje on ionako nije bio najzaslužniji. Jugoslavija bi se raspala, a Hrvatska postala samostalnom državom i da nije bilo Tuđmana.

Pa čak i da nije bilo Miloševića.

Naravno, bez njih dvojice taj bi se raspad odvijao posve drukčije.

Jugoslavija se raspala iz istih onih razloga iz kojih su se raspali i SSSR i ČSSR, a dvije se NJemačke, Zapadna i Istočna, ujedinile u jedinstvenu njemačku državu. Glavni je krivac za to bio raspad Istočnog bloka, koji je pak u znatnoj mjeri bio posljedicom velikog svjetskog procesa rušenja komunizma, što su ga još početkom osamdesetih zajedničkim snagama pokrenuli američki predsjednik Ronald Regan i papa Ivan Pavao II (papa Vojtila).

Prema tome, Tuđmanu ne treba pripisivati ono što ne zaslužuje. Ali smisao sintagme “otac domovine” i nije u tome da mu se upravo to pripisuje kao zasluga: raspad SFRJ i osamostaljenje Hrvatske. Ta sintagma smjera na nešto drugo.

Svaki prosječan HDZ-ovac (mislim, naravno, na izvorne HDZ-ovce, iz vremena predsjednikovanja Franje Tuđmana), kada bi ga se upitalo zašto misli da je Tuđman “otac domovine”, odgovorio bi da on taj epitet zaslužuje zbog toga što je oslobodio Hrvatsku. Upravo tako: jer je oslobodio tek osamostaljenu hrvatsku državu. A oslobođenje Hrvatske nešto je sasvim drugo od njezina (pukog) osamostaljenja.

Oslobođenje Hrvatske, u interpretaciji onih koji Tuđmana nazivaju “ocem domovine”, podrazumijeva dvije stvari.

Prvo, da je u Hrvatskoj bio rat. Rat koji su skrivili Srbi (a zajedno s njima i JNA).

I drugo, da je Tuđman u tom ratu pobijedio. Pobijedio je Srbe i time Hrvatsku oslobodio. Od njih, Srba.

Ne treba biti osobito dalekovidan pa uvidjeti da se takva definicija Tuđmana kao “oca domovine” temelji na luburićevskom nauku o hrvatskom pomirenju, po kojem se svi Hrvati, bez obzira na svoju političku ili ideološku prošlost, moraju ujediniti kako bi savladali svog zajedničkog protivnika - Srbe. Pritom se ponajprije misli na Srbe koji žive, ili su živjeli, u samoj Hrvatskoj (kao i u onim dijelovima BiH za koje se pretpostavlja, ili se pretpostavljalo, da ih treba pripojiti hrvatskoj državi).

Drugim riječima, Tuđman je “otac domovine” zato što je, jednom za sva vremena, uspio riješiti srpsko pitanje u Hrvatskoj. U tom smislu i treba tumačiti njegovu izjavu u “vlaku slobode”, na relaciji Zagreb - Knin - Split (neposredno poslije “Oluje”, nakon koje je udio srpskog stanovništva u Hrvatskoj pao ispod 5 posto), da “nema više onih koji bi budućnost Hrvatske ugrožavali u hrvatskom nacionalnom tijelu; to se i ne može izraziti nikakvim novcem, negoli upravo time da je ovim korakom (“Olujom”, op. a.) budućnost hrvatskog naroda, suvremene i nezavisne hrvatske države jednom za vazda osigurana za buduća stoljeća i milenije”. (...)

Tuđman je bio protivnik avnojske Jugoslavije iz dva razloga.

Prvi je razlog taj što je u avnojskoj Jugoslaviji Hrvatska bila “mala”. Avnojske granice SRH, što su ih po završetku Drugoga svjetskog rata utvrdili komunisti, njega nisu zadovoljavale. Tuđman je smatrao da Hrvatska treba biti veća i da se treba proširiti za sve one teritorije u Jugoslaviji u kojima su u pretežnom broju živjeli Hrvati. Ponajprije za hrvatska područja u Bosni i Hercegovini. Ali preduvjet za to bila je demontaža avnojske Jugoslavije. Jer u avnojskoj Jugoslaviji prekrajanja unutarnjih granica nisu bila moguća.

Za to je Tuđmanu trebao politički partner, i to partner na srpskoj strani, jer su Srbi i Hrvati bili dva najbrojnija naroda u Jugoslaviji. Hrvati su, po Tuđmanu, trebali sa Srbima sklopiti “povijesni dogovor” - o razgraničenju. Taj je dogovor on često nazivao “hrvatsko-srpskim kompromisom”. NJegovi pregovori s Miloševićem u proljeće 1991., najprije u Karađorđevu, a zatim i u Tikvešu, bili su upravo pokušaj da se dođe do takvoga “hrvatsko-srpskog kompromisa”.

Drugi razlog zašto je Tuđman bio protiv avnojske Jugoslavije treba tražiti u tome što su u avnojski (i zavnohovski) definiranoj Hrvatskoj - dakle u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj - Srbi, uz Hrvate, bili konstitutivan narod. A on je smatrao da tako više ne smije biti i da Hrvatska mora biti nacionalna država isključivo hrvatskog naroda, tj. država u kojoj će konstitutivan narod biti samo Hrvati.

Naravno, preduvjet za to bio je da se udio srpskog stanovništva u Hrvatskoj smanji - s 12,2 posto, koliko ih je bilo prema popisu iz 1991., na manje od 5 posto, nakon čega bi oni postali tek jedna od nacionalnih manjina za koje je suvišno i razmišljati da bi ikada više mogle računati na status konstitutivnog naroda (ili nečega tome sličnog).

Tuđman je do to tog cilja nastojao doći tzv. humanim preseljenjima. To je bila jedna od udarnih točaka njegovih pregovora s predsjednikom tadašnje SRJ, Dobricom Ćosićem, u rujnu 1992. u Ženevi - uz posredovanje predstavnika međunarodne zajednice Sajrusa Vensa i Dejvida Ovena - kada je sastavljena zajednička izjava od osam točaka u kojoj je, uz ostalo, pisalo da je “postignut (...) dogovor o odlučnijoj akciji radi povratka raseljenih osoba njihovim kućama i omogućavanja dobrovoljnog i humanog ponovnog naseljavanja osoba koje to žele između dviju država”.

Ali kako se taj dogovor s Ćosićem vrlo brzo izjalovio (suprotstavio mu se srpski predsjednik Slobodan Milošević), Tuđman je morao tražiti druge puteve i metode smanjivanja broja srpskog stanovništva u Hrvatskoj. Najefikasnijom se pokazala oružana akcija “Oluja”, u kolovozu 1995., nakon koje je iz Krajine iseljeno oko 200 000 Srba.

Eto, zbog toga je bitno reći da je Tuđman bio protivnik avnojske Jugoslavije. Kada bismo kazali da se naprosto zalagao za samostalnu hrvatsku državu, onda bi to moglo značiti da je njegov strateški politički cilj bio izdvajanje postojeće SRH iz sastava SFRJ. A na nebrojeno smo se mnogo mjesta u ovoj knjizi uvjerili da to nije bio njegov strateški politički cilj.

Strateški je Tuđmanov politički cilj bila “proširena” hrvatska država (na teritoriju) s bitno smanjenim udjelom srpskog stanovništva (između 3 i 5 posto). Ako se to ne razumije, ne razumije se ništa čime se Tuđman tijekom cijeloga života bavio i za što se, kao političar, a kasnije i kao državnik, zalagao.

Da su se ta dva strateška politička cilja mogla ostvariti u nekakvoj “Jugoslaviji” (svakako ne avnojskoj) - navodim ovo isključivo kao teorijsku mogućnost - Tuđman načelno ne bi imao ništa protiv takve “Jugoslavije”.

Da budem jasniji: da je morao birati između dvije opcije, od kojih bi jedna bila izdvajanje SRH (dakle “male Hrvatske”) iz sastava SFRJ, i to takve SRH u kojoj će Srbi biti znatno više od nacionalne manjine, dakle narod koji i dalje može računati na status konstitutivnog naroda, a druga opcija očuvanje nekakve labave “jugoslavenske unije” u sklopu koje bi Hrvatska, kao državno-teritorijalni entitet, bila “velika” (barem kao Banovina Hrvatska iz 1939.) i bez Srba, Tuđman uopće ne bi dvojio za što bi se odlučio. Odlučio bi se za opciju br. 2. (...)

Pitanje je li Tuđman bio više antifašist ili “ustaša”, u načelu je krivo postavljeno. Zato što Tuđman nije bio ni jedno ni drugo, nego nešto sasvim treće. Bio je luburićevac.

U kasno ljeto 2004, kada sam već bio pri kraju pisanja ove knjige, sastao sam se s nekadašnjim Tuđmanovim bliskim suradnikom u Hrvatskoj demokratskoj zajednici i najvišim institucijama hrvatske države, Josipom Manolićem, koji me uvjeravao da je Tuđman bio i ostao - kako je rekao - “teški antifašist”. S druge strane, devedesetih su pojedini novinari i mediji optuživali Tuđmana da se, iako je nekada bio zakleti antifašist, srozao na nivo zagovornika nekadašnjega ustaškog pokreta.

Tuđman je međutim - da se poslužim Manolićevom konstrukcijom - bio ono treće: bio je “teški luburićevac”. Biti luburićevac ne znači biti “nešto između” - između bivših partizana (antifašista) i ustaša - nego biti na kvalitativno posve drukčijoj poziciji: i u odnosu na antifašizam, i u odnosu na ustaštvo, u izvornom značenju te riječi.

Biti luburićevac znači biti sljedbenik, a u Tuđmanovu slučaju i provoditelj, jedne sasvim određene ideje i jednoga sasvim određenog koncepta. Riječ je o koncepciji hrvatskog pomirenja, koju je Vjekoslav Maks Luburić, zajedno sa svojim pomagačem Miljenkom Dabom Peranićem, teorijski (programatski) osmislio 1964., u Frankovoj Španjolskoj, a koju su 1968. usvojili i hercegovački fratri u SAD-u, tada na čelu s fra Dominikom Mandićem.

Luburić je vlastitom, vojničkom logikom došao do zaključka da će Hrvati moći stvoriti neovisnu hrvatsku državu - i to takvu državu u kojoj će srpsko pitanje biti jednom zauvijek riješeno (jer neka druga hrvatska država Luburića nije zanimala) - tek ako se prestanu tući na dvije fronte i koncentriraju se samo na jednu frontu, onu gdje im je protivnik njihov najveći i zajednički neprijatelj, Srbi. Srbi, naravno, iz Hrvatske i BiH, jer je Luburić Hrvatsku zamišljao do Drine, kao što je to bilo i u NDH. (...)

Luburić je inteligentno zaključio da Hrvati neće moći postići svoje državotvorne ciljeve ako će, osim protiv Srba, ratovati i međusobno, po kriteriju ideološke podjele na (bivše) partizane i ustaše, nego da ratne sjekire takvoga ideološkog tipa trebaju zakopati i posvetiti se borbi protiv jedinoga pravog protivnika koji može ugroziti stvaranje i opstanak buduće hrvatske samostalne države. A to su, po Luburiću, bili Srbi.

Ideja o hrvatskom pomirenju imala je, dakle, izvorno antisrpski karakter. Bit te ideje nije bila u tome da se Hrvati naprosto mire jer više nema smisla svađati se, a onda i međusobno ratovati oko nečega što pripada prošlosti, nego u tome da pomireni i ujedinjeni hrvatski narod pobijedi Srbe. Odnosno, kao što je to Luburić, zajedno s Peranićem, objavio u svojoj “Drini”:

“Sada, kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela ‘U’, kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za HRVATSKU DRŽAVU.” (...)

Umjesto da, na metaforičkoj razini, simbolima povezivanja domovine i dijaspore u borbi za stvaranje samostalne hrvatske države budu proglašeni Luburić i Tuđman, što bi bilo jedino realno i pravedno, u interpretaciji značajnog broja povjesničara i publicista tim je simbolom proglašen tandem Tuđman - Bušić. (Politički emigrant mnogo manjeg značaja od Luburića, prim. red.) Uz dlaku i povijesnoj pravdi i povijesnoj istini.

Odatle i stanovito nerazumijevanje Tuđmanovih nastojanja iz vremena njegovoga predsjedničkog mandata u RH za preuređivanjem Memorijalnog područja Jasenovac na taj način da se na tom području pokopaju posmrtni ostaci svih žrtava Drugoga svjetskog rata. Dakle, ne samo žrtve ustaških nego i partizanskih zločina. Taj je Tuđmanov naum s razlogom naišao na žestoke osude i protivljenja, iako je, zapravo, u punom suglasju s Luburićevim naukom o hrvatskom pomirenju, na kojem se temeljila cjelokupna Tuđmanova politička doktrina, pomoću koje se on i uspeo do predsjedničkoga trona. Da je Luburić, kojim slučajem, bio na Tuđmanovu mjestu, i on bi se jednakim žarom zalagao za izgradnju jedne takve zajedničke grobnice.

Hoću reći da Tuđmanova ideja o “miješanju kostiju” u Jasenovcu nije bila sporadičan eksces, nego dosljedna izvedenica koncepcije na kojoj je on od samih početaka gradio državu čiji je bio predsjednik.

Pri tome on nije izravno slijedio iskustva španjolskoga diktatora generala Franka - nego tek neizravno, preko Luburića. Najprije je Franko izravno utjecao na Luburića, zatim Luburić izravno na Tuđmana, a onda se Tuđman, kada je već usvojio Luburićev nauk, počeo zanimati i za samoga Franka.

A da je Luburić svoj nauk o pomirenju doista izgradio pod neposrednim Frankovim utjecajem, nedvosmisleno je potvrdio njegov najvjerniji suradnik, pravi autor “Adrese izmirenja” iz 1964., Miljenko Dabo Peranić, koji je u svojoj knjižici iz 1991. napisao da je ideja o hrvatskoj pomirbi Luburiću bila “zacrtanija u mozgu nego ostalima, jer je živio u Španjolskoj, i pod dojmom ‘Doline Palih’ (La Valle de los Caidos), gdje je general Franko izgradio grobnicu za sve pale u građanskom ratu, frankiste i antifrankiste”.

Želimo li unaprijed izbjeći sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, morat ćemo se striktno držati temeljne kronologije događaja opisanih u ovoj knjizi, koja nam vrlo pregledno i egzaktno govori kada se što dogodilo i što je čemu, u određenom trenutku, prethodilo. Tek ćemo na taj način moći dokraja proniknuti u bit Tuđmanova političkog djelovanja, kako u onome ranijem razdoblju, prije ne što je postao hrvatskim predsjednikom, tako i nakon njegova ustoličenja za “oca domovine”.

Evo, u najkraćim crtama, te kronologije.

1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga pomirenja. Temeljni programatski akt, “Adresu izmirenja”, napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj “Drini” (br. 3 - 4/1964.).

2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak “Drine” (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Postupno počinje upijati Luburićev nauk - usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista, Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava “Drinu”.

3. Godine 1968., nakon vrlo snažnih prvotnih opiranja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD-u, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u tzv. otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski narodni otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Luburić.

4. Početkom osamdesetih fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Nakon što su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD-a u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angažmanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji, Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum - stvaranje hrvatske države - stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Regan i papa Ivan Pavao II (papa Vojtila). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme - oko 1980. - osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sadberiju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra LJube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno, u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko “lansira” mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija “So Speak Croatian Dissidents” (u izdanju “ZIRAL”-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu, fra Mladena Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhetnu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovome drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981, gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana.

7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom pomirenju. U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što “većom” i što “čišćom” Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena za Bosnu i Hercegovinu (ili dijelove BiH) i u kojoj će se bitno smanjiti broj Srba.

8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Klivlendu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara scenarij Prvoga općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u “Lisinskom”. Nakon Sabora, dio se iseljenika vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.

9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet “Tuđmanova gubernatora za BiH”. Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra obrane, Šuška.

10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe). Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač - Tuđmanovi hercegovački partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a (Kutle je pritom bio i suradnikom kanadskoga HIŠAK-a). Kutle postaje najmoćnijim hrvatskim kapitalistom, a Kovač ključnim čovjekom Vlade RH zaduženim za privatizaciju hrvatskoga gospodarstva: 1995. postavljen je za predsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, a 1996. za ministra privatizacije.

Venčanje pred smrt Zašto je i kako Crkva retroaktivno priznavala valjanost građanskog braka Franje i Ankice Tuđman sklopljenog 1945. u Beogradu emim mnoštvom ljudi, u ponedjeljak 13. prosinca. U 15.40 lijes s Tuđmanovim tijelom spušten je u monumentalni grob od crnoga granita, u neposrednoj blizini crkve Krista Kralja. Pokop je imao sva obilježja crkvenoga pokopa, po svim crkvenim propisima. Tuđman je pokopan kao pravi, praktični vjernik... Sam kardinal Franjo Kuharić predvodio je 13. prosinca 1999., u prepunoj zagrebačkoj katedrali, koncelebriranu misu zadušnicu za predsjednika Franju Tuđmana. (...) Kuharić je poručio javnosti da je Tuđman ovaj svijet ipak napustio kao vjernik. I, dapače, da je, osim što se uredno ispovjedio i pričestio, čak i svoj brak, sklopljen u civilnom aranžmanu 1945. u Beogradu, sredio prije smrti u skladu s crkvenim zakonima. (...) Tragom te asocijacije krenuli su i novinari pa su, potaknuti i nekim dodatnim informacijama s Kaptola, došli do zaključka da je nedugo nakon povratka s liječenja u SAD-u, potkraj 1996., predsjednik Tuđman nazvao kardinala Kuharića i od njega zatražio da mu se brak prije smrti (koju su mu američki liječnici prognozirali već za nekoliko mjeseci) proglasi crkveno valjanim. A da mu je Kuharić onda predložio postupak iz kanonskoga prava zvan sanatio in radice (“ukrjepljenje u korijenu”), kojim se civilno sklopljeni brak retroaktivno proglašava crkvenim. Tuđmanov je problem bio u tome što je njegov postojeći brak bio - kako se to u crkvenoj terminologiji kaže - nevaljan “zbog manjka forme”. Za takav brak u crkvenom zakoniku postoji izraz matrimonium invalide od defectu formae. Bit ženidbe je uzajamni pristanak, ali crkveni zakon pridodaje još i neke dodatke koji su uvjet valjanosti. Prvi je i najvažniji dodatak prisutnost svećenika na vjenčanju (naravno, ako je to ikako moguće). Kako na vjenčanju Franje i Ankice Tuđman 1945. svećenika nije bilo, ta forma nije ispunjena i za Crkvu je taj brak bio nevaljan (invalide). Crkvena vlast, međutim, može donijeti odluku - u određenim slučajevima - da bračne parove unazad oslobađa od tog defecta formae. I to je onda sanatio in radice - postupak kojim crkvena vlast priznaje valjanost civilnog braka, tj. javnog uzajamnog davanja bračne obveze pred svjedocima, kao da je na vjenčanju bio prisutan svećenik. Postupak sanatio in radice ustanovljuje se dekretom, a za njega su ovlašteni biskupi. Jedini je uvjet da su nekadašnji mladenci prigodom vjenčanja dali jedno drugome sadržajno valjanu privolu, naravno - pred svjedocima. Tako su, otprilike, u hrvatskoj javnosti protumačene riječi kardinala Kuharića na koncelebriranoj misi zadušnici za predsjednika Tuđmana, dan nakon njegova pokopa, po kojima je on Franji Tuđmanu prije smrti “sredio brak”. Tek se nekoliko mjeseci poslije, kada Kuharić više nije bio zagrebački nadbiskup, u užim krugovima unutar Katoličke crkve u Hrvatskoj proširio glas da je smrtno oboljelom predsjedniku Tuđmanu brak bio “sređen” na potpuno drugi način. Kako mi je neslužbeno potvrdio vrlo ozbiljan i pouzdan izvor iz vrhova Katoličke crkve u Hrvatskoj, na Franju Tuđmana, suprotno svim dosadašnjim pretpostavkama, nije primijenjen postupak sanatio in radice, nego jedan posve drugačiji postupak - renovatio consensus (obnova privole). A to znači da u njegovu, Tuđmanovu, slučaju nije retroaktivno priznat njegov civilni, po crkvenom zakoniku nevaljani brak (onaj iz 1945.), nego je iznova izvršen obred vjenčanja, kao da onoga prvog, nevaljanog, nije ni bilo. Odnosno, da je bračna privola iznova dana - zbog čega se taj postupak i zove renovatio. Renovatio consensus. Postupak se, ukratko, sastoji u tome da dvoje ljudi, koji već žive zajedno, pred ovlaštenim službenikom Crkve i dva svjedoka obnove bračnu privolu, kao da se sad vjenčaju. U tom slučaju, nije ona nekadašnja privola ukrijepljena, nego je sada nova privola dana. Najkonkretnije: prema mojim odlično upućenim izvorima iz vrhova Katoličke crkve, Franjo i Ankica Tuđman došli su osobno Franji Kuhariću na Kaptol, i on ih je tamo vjenčao. Primijenio je za njih renovatio consensus. Vjenčanje je, najvjerojatnije, obavljeno u kapeli Nadbiskupskog dvora, na Kaptolu. Dakle, u kapeli, ne u zagrebačkoj katedrali. Vrlo je vjerojatno da su se Franjo i Ankica Tuđman tom prigodom i ispovjedili i pričestili. To, usput rečeno, nije element valjanosti braka; i bez ispovijedi i pričesti brak je valjan, ako se sklopi u nazočnosti svećenika i dva svjedoka. Ali redovito će svaki dobar župnik - a Kuharić je, prije svega, bio dobar župnik - navesti vjernike da se u toj izvanrednoj prigodi raspolože pred Bogom i budu u Božjoj milosti, kako bi njihov brak, kao sakrament, doista djelovao silom Duha Svetoga. No, to nije sve. Po tim istim izvorima, Tuđman se nije prvi obratio nadbiskupu Kuhariću, zamolivši ga da “sredi” njegov crkveno nevaljani brak. Istina je obrnuta: Kuharić je Tuđmana, ako već ne “ucijenio”, ono na njega sasvim sigurno izvršio pritisak (teži ili lakši - ne zna se), davši mu do znanja da mu Crkva, ako bi umro kao nevjenčan po crkvenim zakonima, neće dati obred crkvenoga pogreba! Nego da će biti pokopan po običajima čistoga građanskog pogreba. I Tuđman je pred tim pritiskom morao popustiti.

Nastaviće se