Arhiva

LJudi, spasite rat

Dragan Velikić | 20. septembar 2023 | 01:00
Tema ove kolumne je Banijska književna antologija, čiji su autori pesnici Miroslav Kirin i Boris Vrga (Hrvatski P.E.N. centar i MeandarMedia, 2021). Predstavljena je letos u Šibeniku na Međunarodnom književnom festivalu „Škure“. Stihovi, koji su te septembarske večeri čitani na Trgu Mala loža, sublimacija su životnih iskustava trideset i osam autora i autorki u periodu od poslednjih stotinu godina. NJihov zajednički imenitelj je oblast Banije, prostor u kojem je usled istorijskih okolnosti formirano više nacionalnih identiteta. Neposredni povod za nastanak ove knjige je, po rečima antologičara, zemljotres koji se dogodio na tom području pre nešto manje od godinu dana. Meni je neposredni povod za ovaj tekst podrhtavanje koje u duši čitaoca inicira autentična poezija. I naravno, želja da u domen dnevnih aktuelnosti, zatrpanih banalnošću i vulgarnostima, prošvercujem istinske vrednosti koje barem za zeru mogu umanjiti jezivu zapuštenost pozornice na kojoj nam zemaljski dani teku. I nasumičnim uvidom u Banijsku književnu antologiju suočeni smo sa antologijskom antologijom. „Pjesnici su“, kako je davno zapisao A. B. Šimić, „čuđenje u svijetu. Oni idu zemljom i njihove oči velike i nijeme rastu pored stvari. Naslonivši uho na ćutanje što ih okružuje i muči pjesnici su vječno treptanje u svijetu“. Živimo u takvim vremenima kada je sve manje onih koji trepću. Oko nas je sve više onih koji, lenji i beslovesni, prosto žmure. Ničemu se ne čude, jer ništa ni ne vide. Nije kolumna mesto gde se razmatra značaj poezije, ali ne mogu a da za trenutak ne zamislim veličanstvenu poemu sastavljenu od rečenica trideset i osam banijskih autora i autorki, koja bi uspostavila jednu zasebnu teritoriju, Baniju - čardak ni na nebu, ni na zemlji. Taj opusteli prostor iz kojeg se stanovništvo već godinama iseljava u potrazi za sigurnijom egzistencijom, biva kroz književnost sve više relevantan. Jer, ono trajno postojanje overava se i širi jezikom poezije. Te večeri doživeo sam stihove banijskih pesnika kao trejlere u kojima vibriraju čitave priče i romani. Ovo su njihovi glasovi. ...Kako je divno gledati ratni krajolik gdje prekrasna je glazba, samrtnički krik gdje nož uđe u grudi, metak u zatiljak, gdje se kočopere raskošni lešinari. O ljudi spasite rat! ...I kad se definitivno pokolju zapravo iskolju, uzajamno, srpske i hrvatske riječi, što će onda preostat? A valjda, nemušti jezik: jezik ptica, drveća, cvijeća i mrava, i jezik dječji. Hrvatskim ili srpskim jezikom govorit će neki iz svemira upravo pristigli ljudi. ...Što radi cipela u travi u parku? Odmah je pitajte. Dajte joj do znanja da je to nedopustivo. Pitajte je zašto je sama, gdje joj je lijeva ili desna, zašto je ne traži. Zašto je pristala na samoću. ...Kakova je bila prošlost Rimljana, Grka i Turaka, to mi dobro znamo čak i u snu. Život naših kućeraka ne znamo na javi. Davno pre nego što smo poznali druge, mi smo prezreli sebe. ...Ti, koji misliš da sve znaš, zar zbilja ne znaš da vrijeme već davno stoji na istom mjestu. Voda šumi. Vlažnim tabanima kiša ide preko svega što je bilo. Za uglom, u noći, samo, čeka te tvoje djetinjstvo. ...Nek’ eksplodira taj spomen sjekire na ramenu vihora i neporecivo cikne u dolinu panjeva stropoštana šuma. ...Ovde je bila ograda. Ovde su bile vratnice. Ovde je bila kuća. Iznad ovih stepenica bila su vrata. U ovom srušenom zidu bio je prozor. ...NJegova je usamljenost apsolutna, poraz stranputica beznadna nizbrdica. Kad nesreće nasrću i kad prejaka riječ ubija, tek tada širom otvara vrata poezija. ...Ubojstva su ovdje, s obzirom na mali broj stanovnika, prilično česta. Samoubojstva također. Tako je stoljećima, tu nema ništa novo. Blizu je granica, tu se iz strateških razloga uzgaja stanovništvo rđavih radnih navika i sjajnih borbenih performansi, teški temperamenti bez diplomatskih vještina, psi koji nisu namijenjeni druženju nego borbi. ...Primjereno je da se nakon smrti značajnijih pjesnika ulice nazovu njihovim imenima, sve kako bi živuće podsjećalo na to da ih nikada nisu čitali, ili da, ukoliko su to i pokušali, njihovo pjesništvo “ne razumiju”. No, zapravo se samo radi o odabiru življenja u skladu sa drugačijim “istinama”.