Kralj pi-ara je pao na kriznom pi-aru

Umesto direktora Kancelarije za Kosovo i Metohiju Petra Petkovića, srpskoj javnosti se povodom okršaja u Banjskoj sa šest sati zakašnjenja obratio predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Od tada je dobrano pročestio televizijska gostovanja – između ostalog, i na CNN – ali i obraćanja preko društvenih mreža. Obećavaju se i prilažu snimci i iskazi svedoka incidenta na severu Kosova, izokolno se komentarišu život i delo organizatora Milana Radoičića, jemči se nepriznavanje nezavisnosti Kosova, te zaštita naveliko ugroženog tamošnjeg srpskog življa, ali se potežu i druge manje ili više neuralgične tačke ovdašnje društvenopolitičke zbilje. Politički analitičar i konsultant iz Zagreba Aleksandar Musić, koji pomno prati regionalne političke ekosisteme, razlaže poruke koje političari šalju u etar i među glasače, beleži snage i pukotine u njihovim profilima, kaže da mu se čini da je predsednik Vučić po drugi put u kratkom roku – prvo nakon masovnih ubistava u „Ribnikaru“ i okolini Mladenovca, a onda i nakon okršaja u Banjskoj sada već pretprošle nedelje – prinuđen da reterira. „Kralj pi-ara je pao na kriznom pi-aru. Naime, prva greška koju je gospodin Vučić napravio jest da je umjesto (hinjenom) pažnjom i (lažnom) utjehom nakon tragedija krenuo agresijom, te tako proizveo i nahranio bijes masa, a greška koju sada radi jest to da se ne gasi – on je od 0 do 24 časa i vojskovođa i mirotvorac, i državnik i političar, i srpska majka i regionski babo. Prvo je bilo posljedica pogrešne procjene, drugo je posljedica nužnosti. Naime, postoji razlog zašto sada mora sve sam raditi, ali postoje i posljedice takvog usamljenog puta. Razlog je taj što je svjestan da ne može računati ni na koga od ljudi oko sebe u ovako delikatnim situacijama, nego tu ultrapersonalizaciju koju je uspostavio mora dovesti do krajnjih granica, jer situacija to traži. Poslati gospodina Vučevića, gospođu Brnabić ili gospodina Vesića pred kamere da obilato govore o Radoičiću ili sličnom skliskom pitanju, recept je za kaos. Posljedica ovakvog mikromenadžeriranja je to da njegov politički brend prima udarce, troši se, nema više bafer zona, nema potčinjenih koje se može jednokratno potrošiti za ovu situaciju. Prijetiti kod kuće jučer, a moliti strance za milost danas, uz bolno vidljivu činjenicu u lajv prijenosu – da Vojska Srbije može samo maštati o ulasku na Kosovo i Metohiju u osjetljivim situacijama – znači da se nalazi u situaciji koju ne voli: u situaciji u kojoj politički krvari, a ne spušta se kao državnik i ubire vrhnje na otprije pripremljenom terenu bez rizika, što je situacija koju preferira, situacija kakve je njegovao i na kojima je rastao“, kaže Musić za NIN. Jesu li navedeni incidenti možda ipak neodbranjivi? Hoće li prosto Radoičićevo: „Nastupao sam bez znanja Beograda“, biti dovoljno da vlasti u Srbiji abolira od sumnje? Od čega će zavisiti uspeh Vučićeve taktike u ovim okolnostima? Iako je gospodin Radoičić sada pitanje pod svjetlima reflektora, te bi se prvoloptaškom logikom očekivalo da je to samo po sebi ultimativna rana režimu, postoji nešto puno dublje i po režim puno opasnije, a to je nemoć. I to na prvoklasnom nacionalnom i emotivnom pitanju. Gospodin Vučić je gradio imidž državnika koji, „kakav god bio“, osigurava razvoj, pod jedan, i sigurnost, pod dva. Sada se pokazalo da niti ima kontrolu nad osobama poput gospodina Radoičića, niti može zaštititi kosovskometohijske Srbe. A to je za političara koji legitimaciju crpi iz nominalno državnih i nacionalnih pozicija, iz percepcije svemoći, poprilično opasno. U politici si možete dopustiti svašta – možete biti i agresivni i nestabilni i bezobrazni – no ne smijete biti dosadni, te bitnije, ne smijete pasti na onome čega su vam puna usta. Ako ste ljevičar – ne smijete pasti na pitanju socijalnog. Ako ste liberal – ne smijete pasti na pitanju osobne i/ili ekonomske slobode. Ako ste konzervativac – ne smijete pasti na pitanju morala. Ako ste nacionalist, pravi ili lažni – za percepciju je svejedno – u očima masa ne smijete pasti na pitanju države, nacije i nacionalne sigurnosti. Da li mislite da predsednikov političko-marketinški tim radi dobar posao? Sve manje i manje, što je neobično s obzirom na resurse i iskustvo. Ono što vidim iz vizure svoje profesije jest obilje reciklaže starih alata i pristupa u situacijama koje nasušno vape za inovacijom. Kontrolirano samoismijavanje (varijacije „Možda sam ružan i glup, ali radim za Srbiju“), patetika (korištenje vlastite djece u svrhu vlastite obrane), neiskreni antielitizam (parizer), ironiziranje sendviča i botova, huškanje na račun materijalnog (prije konkretizirano Mauricijus i 619 miliona, sada tek opći označitelj „tajkuni“), periodičko hranjenje izvanrednog stanja (eksponencijalni rast „pokušaja atentata“), guranje ekstrema u medije i onda pojavljivanje kao umjerenjak/pomiritelj – to su bili dubiozni, no tehnički gledano vrhunski alati, do prije koju godinu. Bili su inteligentni, šokirali su političko polje, a srpsku opoziciju bacali u očaj. Sada to više ne radi posao kao prije. Štoviše, dolazi i do pacerskih grešaka, te prolaze sati, pa i dani prije nego se tim uspije resetirati, a to je znak da ne zna što činiti, da se čeka naredba odozgo. Ne proizvodi dodanu vrijednost za svog klijenta. Je li ovakvo blago truljenje nekad perfektne mašine primarno do klijenta, ili do tima, ili su oboje umorni – pitanje je. Strukturno gledano, vertikala moći je još uvijek snažna – kontrola volumena medijskog prostora kroz koji se diseminiraju teme i narativi – no svakom iole upućenom oku vidljive su ove operativne pukotine. Za razliku od političko-marketinškog tima, poprilično sam siguran da istraživači javnog mnijenja i dalje rade dobar posao. No, propisna informacija koju ne prati propisna operativa ostaje tek tinta na papiru. Očekivani njegov gambit bila je najava izbora za 17. decembar, i to slepljenih – biće, kaže, i parlamentarni, i pokrajinski, i beogradski, poneki lokalni. Rečju – samo predsednički neće. Da li vas ovo iznenađuje? Šta će dobiti ovim postupkom? Bilo da se radi o iskrenoj namjeri ili blefu – i jedno i drugo se radi jer se mora, a ne jer se želi. Ako gospodin Vučić uistinu misli krenuti u spomenute izbore prije kraja godine, vjerojatno zna nešto što mi ne znamo. Kada bih morao pogađati, rekao bih da procjenjuje da je akumulacija trenutnih negativnih efekata (Kosovo, inflacija, računi) manje zlo u odnosu na neko veće zlo koje dolazi sljedeće godine, a da ovo još može uzeti „na mišiće“. Čini mi se da ćemo, ako do tih izbora dođe, svjedočiti dvama fenomenima – opozicije će barem malo ojačati u odnosu na ono što im istraživanja javnog mnijenja daju sada, ne samo u Beogradu, nego i diljem Srbije, a ojačat će i gospodin Dačić. Ako pak blefira preko leđa funkcionera niže u hranidbenom lancu, samo ovakvo, naoko kockarsko podizanje uloga i radne temperature u ovom trenutku može efektivno poslužiti kao skretnica i razvodniti ostale, po vlast osjetno opasnije teme. Tu ispravno procjenjuje da bi svaka druga javna propozicija bila preslaba za zahtjev trenutka. Beograd se na dan incidenta u Banjskoj praktično nije oglašavao do osam sati uveče, a premijer Kosova Aljbin Kurti je imao nekoliko obraćanja. Šta vam ovo govori s aspekta rukovođenja vrlo osetljivom situacijom – ko je bolje postupio? Čini mi se kako su događaji zatekli gospodina Vučića i barem donekle gospodina Kurtija (neovisno o izjavama), pri čemu su ipak rezultirali snažnom asimetrijom troškova i koristi. Sa strane gospodina Vučića, novonastala situacija znači da praktički mora pojesti sve što je dotad godinama govorio, te što god odsad kaže po tom pitanju neće biti dobro, niti prema domaćim javnostima niti prema Zapadu, dok je gospodin Kurti dobio prijeko potreban vjetar u leđa i ponovno približavanje Zapadu. Vlast gospodina Kurtija općenito brzo reagira u kriznim situacijama, što je vidljivo, između ostaloga, u inteligentnom djelovanju njegovih struktura na društvenim mrežama. Gospodin Vučić je dosad brzo reagirao samo u onim situacijama koje je sam pripremao. Uljuljkanost u naviku kreiranja i kontrole političke stvarnosti, te izbjegavanje svakog rizika vas neslućeno diže u mirnodopskim vremenima, ali vas utoliko više paralizira u ovakvim naglim i neočekivanim trenucima kada se traže cojones, a ne tišina i kukanje. Kosovo je bilo važan element u porazima Slobodana Miloševića i Borisa Tadića – prvi, jer ga je u ratu izgubio, a drugi jer je izgubio podršku međunarodne zajednice budući da se zalagao za krilaticu „i Kosovo i EU“. Šta mislite, hoće li i Vučić? Šta to u kosovskom narativu nosi toliki politički naboj? Simbolika patnje, žrtve i konačne pobjede, isprepleteno s kršćanskim, snažna je emotivna nit koju nalazimo u nacionalnim povijestima mnogih europskih nacija. Izaći na megdan nekome tko želi okupirati vašu državu nije bilo ništa loše ni prije 1.000 godina, ni prije 600 godina, ni prije 70 godina, ni danas. Ipak, političko polje je drugačija utakmica. Tu se emotivno ne koristi kao samorazumljivo i samosvrhovito, s nekim deističkim argumentom, nego kao instrument opipljive ovozemaljske i trenutne moći. Da kosovski mit/zavjet nema neku simboliku na kojoj se, svojom interpretacijom, konkretna osoba u danom trenutku sada ili prije 200 godina može politički konkretno okoristiti, davno bi bio tek fusnota u nekoj enciklopediji. U tom smislu – povijest je mrtva, ali joj politika redovito udahne život, ili bolje rečeno, živote. Gospodin Vučić će i dalje imati barem minimalnu prešutnu podršku međunarodne zajednice dok god više daje no što uzima. Više od desetljeća, njegova, odnosno SNS rastakanja pozicija vaše države na Kosovu i Metohiji upareno sa snažnom vertikalom moći i sile u Srbiji u takvoj su vizuri puno sigurnija oklada za investirane aktere koji iskreno podržavaju Republiku Kosovo i balkanski status quo nego disperzirane slabašne opozicije nejasnih stavova. S obzirom na najavu izbora, kako mislite da srpska opozicija treba da se u kampanji postavi prema neminovnoj krizi? Pruža li kriza mogućnosti za preuzimanje kosovskog, pa i drugih narativa, ili pak obezbeđuje vlastima prostor za dalju demonstraciju nadmoći? Kako za koga. Kriza je i blagoslov i poguba. Blagoslov za one koji se percepcijski mogu predstaviti kao autentičniji zastupnici kosovskog argumenta, a poguba za one koji se mogu poskliznuti, pa od vlasti biti (uspješno) etiketirani kao lešinari. Činjenica je da vaša vlast u potpunosti kontrolira resurse, te gotovo u potpunosti javni prostor. To znači da ostaje polje emocije. Onaj tko uspije zagospodariti emocijom, ma na kojem političkom pitanju, on može napraviti rupu u oklopu vlasti, a tada prirodom stvari dolazi i do snažnijeg kolanja informacija ka ključnom (medijanskom) biraču te kreće percepcijski domino efekt. Uopšte uzev, kako ocenjujete rad srpske opozicije koja je, čini se, u velikoj meri preuzela drugi važan narativ, uobličen na protestima „Srbija protiv nasilja“? U čemu je uspešna, a na čemu mora da poradi? Čini mi se kako su vaše opozicije većinom u nekim makro-bitkama, najčešće direktnim jurišima na gospodina Vučića, s obiljem negative i patetike u izrijeku, a ne shvaćaju da ka cilju prije vodi niz inkrementalnih pobjeda. Previše je tu moraliziranja, previše fiksacije na medijske nastupe („Kako sam ga uništio!“), a premalo zdrave strategije, tjedne i mjesečne taktike, analitike, ciljanog oglašavanja i najbitnije – terena. Previše deranja, premalo oranja. Ipak, čini se i da vaše opozicije pomalo evoluiraju u smislu toga da više ne zagrizaju svaku udicu vlasti, no ono što im je zasad nepremostiv problem su raširene privatne kavge. Ako se jedna stranka raspadne u četiri ili pet nekakvih strančica od kojih nijedna ne može dobaciti ni do jedan odsto (a izvorna nije mogla ni do pet), a kamoli više, to kod građana proizvodi sumnju da je pobjeda nad režimom sekundaran, a uspostavljanje privatnog mini-feuda primaran cilj. I puno benevolentniji izborni sustavi s puno mekšim vladarima kažnjavaju takvo ponašanje, a kamoli vaš. Paralelno teku procesi ukrupnjavanja i konsolidacije srpske opozicije, ali i njenog razjedinjavanja. Je li reč o neminovnom političkom profilisanju iz opozicionog galimantijasa ili je trebalo biti mudriji? Kada bi sve te stranke i strančice zajedno pokrivale pedeset odsto biračkoga tijela, i tada bi to mrvljenje bilo neinteligentno, a kamoli u situaciji kada sve zajedno ne mogu dobaciti do dvadeset odsto. U situaciji kada raspolažete osjetno manjim resursima no vaš protivnik, kada utrku ne počinjete sa stotinama tisuća „sigurnih birača“, kada se borite za svaki postotak medijskog prostora, kada podršku međunarodne zajednice imate na riječima, a vaš protivnik na djelima, tada vam trebaju maksimalno dvije do tri stranke i dvije do tri dobro razrađene emotivne teme, a ne 23 stranke i nula tema. Srpska opozicija je i ideološki prilično raznorodna – od ekstremne desnice do umerene levice. S obzirom na to, da li opozicija može više da uradi ujedinjavanjem u potencijalnu jednu kolonu ili nastupanjem u više kolona? Kada bi, u naivnoj teoriji, pobjeda na izborima uistinu bila cilj, ona se u ovom trenutku teorijski može ostvariti samo jednom kolonom. To je naravno praktičnopolitički potpuno nerealno. Dvije kolone – građanska i nacionalna (iako, u teoriji, građansko ne isključuje nacionalno, i obratno) – drugi su najbolji izbor. No, prema ovome što se vidi sa strane, i dvije su kolone nerealne u oba tabora. Kako biste uporedili hrvatski, crnogorski i srpski politički ekosistem? Hrvatska je, uza sve svoje izazove, polako u igri „više matematike“ – teme su nišne, primjerice tema koja sve više lebdi nad društvom je kako ubrzano dostići životni standard zapadne Europe. Crna Gora je kaotična, ispresijecana dubokim podjelama, no postoji kretnja, protočnost, sve snažnija disperzija moći. U Srbiji je društvo žrtvom pretjerane koncentracije moći politike. U tom smislu, u Hrvatskoj je političko natjecanje oko sve zdravijih detalja, u Crnoj Gori oko krupnih stvari, ali natjecanje postoji, dok je u Srbiji na snazi simulakrum – na papiru postoji država, postoji politika, postoji sudstvo, postoje izbori, postoje mediji – no vertikala moći je jedna, jedina i metastazirana. Unatoč svim kvazipričama i racionalizacijama o autoritarnoj predodređenosti ovog dijela Europe i svijeta, o kulturnim obrascima ovakvima i onakvima, apsolutna vlast i moć apsolutno kvari, svakoga, a pogotovo one koji u politiku nisu ni ušli neiskvareni. Stefan Slavković