Naši nikad nisu na vlasti

Ono što je pouka iz dvije tisućite u Hrvatskoj i dvije hiljadite u Srbiji, a prije toga iz devedesete godine u svim republikama, što civilni sektor nije shvatio, jest da “naši” nisu došli na vlast, jer “naši” ne mogu doći na vlast, jer oni koji dođu na vlast više nisu “naši”. To nešto što jednostavno civilni sektor uvijek iznova propušta razumjeti. Oni na vlasti nisu naši.

Mi, primjerice Sonja (Liht, prim. red) i ja, sjedili smo sa desetak današnjih šefova država, onih koji su u međuvremenu bili šefovi država, koji su bili slični nama tada. Kad su postali šefovi država, više to nisu bili. I tu razliku treba razumjeti. To su dva različita sporta u kojima ne važe ista pravila.

Ali, u Srbiji se – nek nam bude dopušteno – dogodilo nešto veoma neugodno zbog toga. Nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima šutjele su za vrijeme brojnih povreda ljudskih prava za vrijeme akcije “Sablja”, jer su imale simpatija za potrebu da se stvari raščiste. Ali zadaće organizacijama koje se bave ljudskim pravima jest idiotizam ljudskih prava. Dakle, ljudska prava i ljudska prava i ljudska prava. Pomaže li to ovima ili onima, to nije naš problem. Naš problem jest da se ničija prava ne smiju kršiti ako se bavimo ljudskim pravima. To se nije dogodilo. Ne samo u Srbiji. Dogodilo se da jedan naš nekadašnji prijatelj pobijedi na izborima u Gruziji sa rezultatom kakav je nekada imao samo Enver Hodža, a da niko nema pitanje kako se u demokratskim uvjetima dobijalo 95 posto glasova, pa ni nevladine organizacije.

Nevladine organizacije mogu živjeti ovako ili onako, ali umiru uvijek na jedan način – gubitkom kritičnosti. Taj gubitak kritičnosti – to je moja druga točka – vidi se sada kad se pojavljuje takozvana Evropa kao panaceja. Kad se u Evropi govori kao što se govorilo u Sovjetskom Savezu 1946. godine i kad se trećerazredne polupismene evropske birokrate doživljavaju kao nekadašnje komesare Sovjetske komunističke partije u Jugoslaviji. LJudi koji se nisu bojali ustaša i Nijemaca, bojali su se ruskih komesara. LJudi koji se nisu bojali Tuđmana i Miloševića, stoje u stavu mirno pred trećerazrednim evropskim birokratama. I to je sramota. To je žalosno.

Imamo sate i sate rasprave o Haškom sudištu ili Evropskoj uniji, a da ni jedne jedine riječi kritike nema, jer je implikacija: ako ih kritizirate, pomažete nacionalistima. Dakle, uvijek se onaj najpopularniji i najgluplji način interpretacije politike prihvata – neprijatelj mojih neprijatelja je moj prijatelj i obrnuto. To ne može ići.

Hrvatska je jučer, noćas u pola dva doživjela veliki uspjeh, meni jako drag, ali ga nije doživjela zato što je Hrvatska bolja, nego zato što je Evropska unija lošija. Srbija će ući u Evropsku uniju zato što je ona lošija, a ne zato što je Srbija bolja. I to treba jasno reći. Dapače, u nekim bitnim elementima ljudskih prava, Hrvatska je danas lošija nego prošle godine. Gotovina nije hapšen, ali Hrvatska je ušla zbog trokuta Austrija – Hrvatska – Turska.

I sad bismo trebali, kao navodno ljevičari, slaviti ulazak Turske, čija vojska je ubila nakon Drugog svjetskog rata dvostruko više civila nego sve ostale vojske u Evropi zajedno. (Glas iz publike: Kurda!) Da, nisu civili nego Kurdi, kaže Zaga. Točno.

Ali, to nije stvar muslimana, to nije stvar postotka teritorija. To je stvar ljudskih prava. Za mene je nezamislivo da je Rumunjska kandidat za Evropsku uniju. Bosni i Hercegovini su rekli: ovako razjedinjeni ne možete u Evropsku uniju, a uzeli su Cipar koji je dublje i duže podijeljen nego Bosna i Hercegovina. Uzeli su četiri države kojima je per capita niži dohodak nego u Hrvatskoj, uzeli su baltičke države sa katastrofalnom politikom spram manjina. Dakle, odustali su od toga da budu communitdž off values – zajednica vrijednosti.

Ponašaju se geostrategijski, što je njihovo potpuno pravo, ali to nije Evropa kao simbol vrijednosti nego nešto drugo. Nota bene, ta Evropa koja s pravom prigovara ovoj Solaniji, ili kako se ova država sad ovde zove, da ne zna gdje su joj granice, a sama nema pojma o tomu dokle je Evropa. Ona se zove Evropska zajednica, a nema pojma da l’, primjerice, Moskva ili Sankt Peterburg pripadaju Evropi ili ne, pa makar i za 40 godina. Ali znaju nama reći gdje je Balkan.

To je paradoks u kojem smo se našli. Ne radi se da nam Evropska unija nije nužna. Svima nama jest, ali kad čujem da nevladin sektor uzima evroatlantske integracije kao program, meni se ovo malo kose što imam digne na glavi. Ja nisam uvjeren da su vojne integracije nešto smisleno. Uskoro će čitav svijet biti u NATO-u i u SEATO paktu. I ko će biti neprijatelj? Mali zeleni s Marsa. Protiv koga postoji NATO danas? Protiv Al kaide koja je policijski problem, a ne vojni. I to svatko zna. Zašto bismo mi trebali NATO-u kao modeli? Zato što navodno postoji civilna kontrola nad vojskom. Pa država koja ima jednu od najboljih civilnih kontrola – gospodin Vinkler je tu – Švicarska, nema nikakvu vezu s NATO-om, a ima superiornu civilnu kontrolu nad vojskom. Stvari nisu tako jednostavne.

Ja ovo ne govorim što sam protiv Europske unije, dapače, što sam protiv Haškoga sudišta, dapače, ali ako Haško sudište ne može do dana današnjeg Karadžićevo ime napisati korektno, ako je objavilo imena dvadeset sedam navodnih žrtava koje su žive u različitim optužnicama, ako su dvoje od šezdeset dvoje ljudi u pritvoru Haškog sudišta umrli u sumnjivim okolnostima, onda postavljamo slijedeće pitanje: da su u Požarevcu, u Karlovcu ili u Bihaću dvoje od šezdeset dvoje ljudi u pritvoru lokalnog suda umrli, svi bi “endžioi” urlali tako da bi se čitav svijet tresao. A da je umrlo dvoje Srba u Lepoglavi ili dvoje Hrvata, ne znam u Beogradu, na Bežanijskoj kosi ili negdje, došle bi interpelarne interpretacije i intervencije da se vidi što se događa. Ali, Ševeningenu se to ne uzima tako ozbiljno.

Ako je istina da je Haško sudište – to ja kao Hrvat mogu reći – za 28 radnih dana moglo odlučiti da nije bilo ratnih zločina i povreda međunarodnog prava u bombardiranju Jugoslavije, onda je to očito politička odluka. Ako su optužili Karadžića i Mladića prije Šljivančanina, iako se to dogodilo godinu dana ranije, to je zato što je njih dvojicu trebalo spriječiti da sudjeluju u Dejtonu. Opet iz političkih razloga. I o tim stvarima treba govoriti, podržavajući Haško sudište zato što sudovi u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini ne znaju domaću zadaću i ne žele obaviti svoju domaću zadaću.

Ja plediram da se nevladine organizacije i civilni sektor ponašaju vrlo skeptički. Imamo eurofile i eurofobe. To su po mom sudu više-manje paranormalne pozicije. Normalna pozicija je euroskeptička, što znači ona koja pita kakvog to smisla ima i koja – da završim time – postavlja uvijek jedno temeljno pitanje: kako se ocjenjuje politički uspjeh, kako da se uspjeh uzme u neto formi, dakle uspjeh minus troškovi. O troškovima se nikad ne govori. Troškovi ovdje nisu mišljeni samo finansijski nego u smislu gubitka neke vrijednosti. Ili ćemo imati, da drukčije to izrazim, neku vrstu marksističkog pristupa koja ne polazi od Karla Marksa nego od najuglednijeg od braće Marks, koji je rekao onu poznatu formulu: ne bih želio biti članom kluba koji bi me želio prihvatiti za člana. Hvala lijepo.

(Diskusija na međunarodnoj konferenciji “Srbija – pet godina posle”, Beograd, 4. i 5. oktobra 2005)

Žarko Puhovski