Što to odista ne shvaćam

Reagirajući na objavljivanje mojega iskaza u okviru konferencije

“Srbija pet godina posle”, Biljana Kovačević-Vučo (NIN, 13. 10)

pokazuje vehementno nezadovoljstvo mnome – toliko je jasno. Sve ostalo baš i nije.

Jer:

BKV bi, tepajući si neprestance “mi”, da me poduči o čemu je zapravo riječ kada se govori o civilnome društvu. Prvi prigovor na moj račun svodi se na to da je nedopustivo rabiti sintagmu kao takvu. To je, naime, oznaka “paternalizma”, “paušalnosti” i “projektovanog totalitarizma”. Kako je očito prekasno za poduku u korektnome korištenju stranih riječi (da se o političkim teorijama i ne govori), dostatno je postaviti slijedeće pitanje: ako se, odista, ne smije govoriti o civilnome sektoru u cjelini (zbog njegove “heterogenosti i slojevitosti”), kakva bi smisla imala sama sintagma? Nasuprot BKV, naime, znam da ona ima smisla, pa je moguće govoriti i o sektoru u cjelini. O tomu sam, za razliku od nje/njih, čitao/pisao i teorijski, pa znam da sintagma označuje koloplet (modernije: mrežu) odnosa, a ne pojedince, kako se to BKV očito čini.

Upravo sam zato o nevladinim organizacijama, posve eksplicitno govorio u odvojenome sklopu (a samo je valjda BKV “očigledno” da sam pomiješao ono što je u – izgovorenome – tekstu jasno odvojeno). Wih sam uzeo kao ilustraciju ove mreže odnosa. Tim sam organizacijama “drsko” prigovorio šutnju o povredama ljudskih prava za vrijeme akcije “Sablja”. Moju pak drskost BKV “pokazuje” uputom na (moguću) opravdanost same akcije pozivom na “standarde Evropske povelje i pakta o građanskim i političkim pravima”. Ovo pak pokazuje profesionalnu ograničenost bavljenja ljudskim pravima (pa i civilnim društvom) koje bi samu bit civilnoga društva – moralno utemeljeno djelovanje na pretpostavkama horizontalnoga pluralizma – prevelo u pravne kategorije. Pri tom uopće nisam ni razmatrao opravdanost akcije, nego povrede ljudskih prava za njezina odvijanja. A baš javno dostupni dokumenti niza nevladinih organizacija pokazuju da reakcija na povrede prava u to vrijeme nije bilo – ali je bilo izraza zadovoljstva što se “konačno uvodi red”.

Riječju, pozicija je BKV – kojom bi da prokaže moju sklonost “nedotupavosti” – klasično politička (u najboljem slučaju vertikalno pluralistička), svodiva na odnos prijatelj-neprijatelj. Ako su se u “Sablji” odista događala tek “pojedinačna prekoračenja mera vanrednog stanja”, možda i nije trebalo reagirati, jer ipak su ono bili neprijatelji (i njihovi). Moj je pak nedostatak u tomu što se ne bavim “proskripcijom”(?!) Sonje Biserko (jer ona je, nedvojbeno, “naša”). BKV, jasno je, organizacije za zaštitu ljudskih prava razumije kao neku vrst sindikalnoga pokreta – koji bi se, ponajprije, trebao baviti svojima. Nasuprot tomu moja formulacija o “idiotizmu ljudskih prava” (koja BKV ne razumije pa ju ironično navodi) polazi od primata (moralne) obveze zaštite prava svih ljudi, neovisno o njihovim osobnim kvalitetama. Aktivisti za ljudska prava bit će, nažalost, uvijek napadani (nerijetko i prostački), u sredinama kakve su postjugoslavenske posebice (u slučaju brojnijih, dugotrajnijih i težih napada na sebe, nikada nisam očekivao sindikalnu pomoć – uostalom, javno djelatne osobe objektivno su u mnogo manjoj opasnosti od onih anonimnih kojima se trebamo prvenstveno baviti).

Konačno, u odnosu spram BKV imam – pored teorijskih – i neke konkretne prednosti za raspravu o civilnome društvu na kojoj ona, naizgled, insistira. Nisam profesionalni funkcionar nevladinoga sektora (što je kontradiktorna pozicija), nego aktivist i nisam frustriran (ne)pozivanjem na konferencije (što je, izgleda, njezin motiv za reakciju). Uz to, naučio sam jedno: u naravi je civilnoga društva da ne dopušta korištenje oznake “mi” na nedomišljen način koji žalosno indikativno karakterizira majestetični stil BKV.

ŽARKO PUHOVSKI