Mali zmaj sa Neretve

Nova senzacija kada je u pitanju Mostar stvar je oko koje se već više od dvije godine Internetom, a i šire, diže velika prašina. U ovom nesvakidašnjem gradiću, u njegovom dražesnom ambijentu, u subotu, 26. novembra konačno je otkriven spomenik jednoj od najvećih legendi HH vijeka, učitelju i vrhunskoj svjetskoj veličini – pokojnom Brusu Liju, osvjedočenom borcu za pravdu, istinu, jednakost, itd.

Žalosna je, međutim, činjenica, vezana za ovaj, po svojoj prirodi izuzetno veseo događaj, da je ovaj spomenik nedostižnom kung-fu velikanu trebao, po želji svih upletenih i zainteresovanih za njegovo postavljanje, stajati na središnjem mostarskom trgu – Trgu Espana, na kojem se do nedavno rastavljao po pola podijeljeni grad. Iz nepoznatih razloga ovo nije slučaj, što je opet s druge strane dobro, jer je statua najvećeg majstora borilačkih vještina u svojoj prirodnoj veličini situirana u mnogo pitomiji ambijent gradskog parka, gdje će se narastajući broj lokalnih zaljubljenika u tai chi chuan i ostale maršalne vještine moći u miru svakodnevno sakupljati oko svog idejnog vođe i uz cvrkut raspjevanih mostarskih ptičica uvježbavati elemente forme do mile volje.

Nekoliko organizacija učestvovalo je u sprovođenju zamisli mostarskog “Urbanog pokreta”, odnosno pokretača ideje Veselina Gatala i Nine Raspudića, a prije svih treba navesti sarajevski Centar za savremenu umjetnost, koji je Gatalovu i Raspudićevu zamisao inkorporirao u svoj projekat dekonstrukcije spomenika, projekat koji se do početka 2006. odvija na prostorima čitave bivše Jugoslavije. Cijelu stvar je finansirala njemačka Fondacija za kulturu, a skulpturu Brus Lija u prirodnoj veličini od 168 cm, rad zagrebačkog umjetnika Ivana Fijolića, u bronzi je izlila ljevaonica “Ujević” iz Zagreba.

Samo otvaranje uveličao je za Mostar nesvakidašnji broj posjetilaca, jer svakako nije bila riječ o skupu stranačkom i nacionalsocijalističkom, zbog kojeg bi se sigurno napunio stadion. Oko dvjestotinjak ljudi okružilo je bronzanog i sjajnog karatistu i svojim očima i ušima ispratilo prigodne govorancije i prigodan program koji su za ovu posebnu priliku izveli karatisti iz tuzlanskog Kung-fu Bušu centra, vrsni sportisti i odani sljedbenici metoda borbe velike filmske legende.

Ovo je spomenik ideji pravde i istinoljubivosti, koji bi Mostaru trebao donijeti novi, pozitivan imiy.

S pravom ironična i kontekstu proteklih petnaestak godina kontrarna inicijativa mladih Mostaraca, naravno, proći će neslavno. U ovoj lokalnoj zabiti i žabokrečini, koja je svoje mjesto na svjetskoj top-listi pameti uspjela dokazati u najrecentnijoj nam prošlosti, na ovoj lokaciji gdje se upravo po nekim izvorima sudara sa zapadom istok, i gdje će se po potrebi novih mandata naših moćnih svjetskih komšija, pred očima TV-gledaoca širom bivših zemalja Antante (svom silom osovine uporenim u vojnom kompleksu poznatijem kao NATO), sudariti (ponovo i ispočetka) lokalna čela i raspući kao prezreo šipak, čista je budalaština, reći će skeptik, i pomisliti napraviti nešto što bi u bilo kojem smislu moglo imati, pa makar i virtuelno, pozitivne posljedice.

Već nekoliko sati nakon svečanosti, što su medijske kuće koje su samo otkrivanje spomenika budno popratile i zainteresovanu javnost pravovremeno izvijestile, sav trud ljudi angažovanih na izvedbi ovog projekta propast će, jer će oni, koji već danima šuškaju o sigurnom miniranju, prije nego što iz svojih podruma ne izbunare za miniranje neophodan eksploziv, blještavome Brus Liju nemilosrdno ispod njegovog bronzanog pazuha, na pravdi Boga, oteti njegovo oružje – famoznu nun čaku, pokidati joj lanac i, rječju, oskrnaviti legendu. Oskrnaviti uspomenu a zatim i umjetnički zanos uopšte.

Dakle ništa od pokušaja da se kroz takozvana iscjeliteljska dejstva umjetnosti, barem malkice izliječe ova naša raskrvavljena balkanska tla, pod čijom površinom truli bezbroj kostiju sa svojim DNK informacijama. Mostar i dalje ostaje nepopravljivo groblje, a sve te nove građevine sa novim ili starim imenima, svi ti betonski čardaci za trgovinu na veliko i malo, sva obilježja, simboli i svi (re)konstruktorski poduhvati, nisu ništa do loša tranzicijska kulisa.

Možda će svi prisutni svjetski mandatari o kojim nam skupa sa našim primitivcima sudbina ovisi, kao o koncu, u svrhu uljepšavanja okoliša doći na neku dobru ideju. Na primjer da pozovu savremenog velikana Mikelanđela Pistoleta da nam po sred ove nevidljive granice hemisfera instalira veliko ogledalo, da ta granica postane očigledna, da se konačno na najvišem nivou estetizira nepregledni rusvaj, a da se opet dobije i konkretna iluzija da sve ovo uistinu jeste veće no što jeste.

Venislav DŽidić