19.05.
2024.
Iva je iz Kruševca otišla u fabriku ribe na Aljasci: Za mesec zaradiš 10.000 dolara, ali još pamtim šta se kolegi desilo
Iva je iz malog mesta u Srbiji otišla da radi na drugi kraj sveta.
Nemačka je 1. januara 2007. godine po 12. put preuzela predsedavanje Evropskom unijom. Drugim rečima: u prvom polugodištu 2007. Savezna vlada Nemačke, predsedavajući Savetom Evropske unije, zastupa zajednicu 27 država sa 500 miliona ljudi i stavlja na vagu njihovu političku, privrednu i socijalnu snagu – to je istovremeno velika čast i veliki izazov.
Pripremajući se za predsedavanje EU, pitali smo se s pogledom na prošlost: šta nam je donelo ujedinjavanje Evrope proteklih 50 godina? Odgovor se nameće sam: doba mira i blagostanja bez presedana, slobodu i demokratiju, kraj podele kontinenta, zajedničko evropsko tržište, slobodu kretanja, zajedničku valutu. Svaka država-članica bi o tome mogla da ispriča sopstvenu priču o uspesima: na primer, o “privrednom čudu” u Irskoj i Portugaliji ili ekonomskom preokretu u Finskoj i Španiji. Kada pogledamo 50 godina nakon potpisivanja Rimskih ugovora kako se razvila zajednica koju je na početku činilo šest evropskih država, možemo s punim pravom da konstatujemo: ovo je jedno od najboljih dostignuća naroda Evrope u proteklih 2000 godina. Upravo ova Evropa mirnog usaglašavanja interesa, konkretnih rezultata i uspeha za ljude na našem kontinentu, daje nam snagu i podsticaj da i ubuduće unapredimo evropsku ideju.
Zajedno s Portugalijom i Slovenijom, državama koje će posle Nemačke predsedavati Evropskom unijom, usredsredićemo se narednih 18 meseci, ne zanemarujući pri tome druge zadatke, pre svega na četiri prioriteta:
- Jačanje internih struktura EU oživljavanjem procesa donošenja novog ustava koji trenutno “zapinje”. Aktuelna nesigurnost koju su izazvala dva negativna referenduma o Ugovoru o Ustavu za Evropu, nosi crte civilizacijske bolesti: ona je rezultat velikog uspeha i atraktivnosti Evropske unije koji su Evropu pravili većom i snažnijom, a njene nacije samopouzdanijim. Bez ovih uspeha ne bi bila ni potrebna konsolidacija i dalje usavršavanje putem Ugovora o Ustavu – bez Ustava je, doduše, doveden u pitanje uspeh u budućnosti.
- Unapređenje ekonomskog rasta i zapošljavanja, što će biti u centru pažnje samita šefova država i vlada EU u martu. Kako bi Evropa u doba globalizacije bila jaka i dinamična, mora da povezuje više nego do sada konkurentnost sa socijalnom i ekološkom odgovornošću, pri čemu će se posebna pažnja posvetiti nauci i istraživanju, obrazovanju i energetskoj bezbednosti.
- Dalji napredak u prekograničnoj saradnji u suzbijanju terorizma i organizovanog kriminala, kako bi se građanima Evrope pružao veći stepen bezbednosti, uz poštovanje osnovnih sloboda i što otvorenije granice.
- Učvršćivanje evropskog modela bezbednosti i stabilnosti u susednim regionima EU, pre svega i na zapadnom Balkanu. To je jedan od osnovnih razloga zašto se mi, Nemci, toliko snažno angažujemo na Balkanu.
Za vreme našeg predsedavanja EU će najverovatnije posebnu ulogu igrati i dve političke teme od izuzetnog značaja za Srbiju: Kosovo i dalje evroatlantske integracije.
U vezi s Kosovom, Savezna vlada Nemačke je jasno poručila da nemačko predsedavanje EU nema nameru da preuranjenim izjavama ili postupcima preduhitri predlog specijalnog izaslanika UN Martija Ahtisarija. Jedno je sigurno: ako ovi predlozi, s jedne strane, omoguće stabilnost na Kosovu i, s druge strane, na primeren način uzmu u obzir interese svih strana, onda će EU podržati te predloge. Rezultat razgovora o Kosovu koji se sada vode već više od godinu dana, po mogućnosti bi trebalo da bude rešenje doneto pregovorima. Potrebni su jasnoća i obzir. Jasnoća podrazumeva sporazumevanje o tome što je realno moguće. Obzir znači težnja rešenju u kojem nema ni pobednika ni gubitnika. Pored smisla za realnost to, međutim, zahteva i umerenost i uverljivost.
Kada je reč o evropskoj perspektivi Srbije, mi, Nemci, želimo da što pre vidimo Srbiju koja je učvršćena u evropskim institucijama. Najbolji uslov za to je, naravno, ubedljiva demokratska većina u ovoj zemlji nakon izbora 21. januara koja se objedinjuje u stabilnoj demokratskoj vladi. Nadamo se da će ova vlada što pre postići vidljiv napredak u saradnji sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu, kako bi se mogli nastaviti i završiti pregovori o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju sa EU. Po zaključenju tog sporazuma sledeći logičan korak bio bi dobijanje statusa kandidata za članstvo u EU. Iako se u nekim krugovima Srbije uvek iznova iznose neistinite tvrdnje da EU Srbiji stalno postavlja nove uslove, još jednom se mora konstatovati: EU je u vezi sa pregovorima o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju od samog početka insistirala na ispunjenju jednog jedinog političkog uslova; naime, da Srbija ispuni međunarodnu obavezu koju je sama preuzela i da u potpunosti sarađuje sa Haškim tribunalom, osnovanim svojevremeno jednoglasnom odlukom Saveta bezbednosti UN.
Odlučujuće pitanje za evropsku integraciju Srbije nije da li Evropa želi Srbiju – o tome je EU već 2003. u Solunu donela potvrdnu odluku, nego da li Srbija želi Evropu. Koristeći pojam “Evropa”, nemam na umu samo puke ekonomske prednosti zajednice, već i koncept vrednosti koji je okončao vekovno nacionalističko samouništavanje u Evropi, da bi se obezbedilo više mira, sigurnosti i blagostanja za naredne generacije. Ko to ne razume, taj ne razume ni Evropsku uniju.
Evropska unija nije perfektna. Kako bi to mogla i biti zajednica od 27 suverenih država u kojoj se dan za danom za pregovaračkim stolom vodi borba o poštenom usaglašavanju interesa? Ali ona je “uspešna priča”, na kojoj nam zavidi ostatak sveta. Kada gledamo unapred, onda vidimo, doduše, i to: pred nama je još posao za generacije. Evropske vizije su često projekti na 30 godina, kao što je to bio i slučaj s evrom koji je ugovoren prvi put već 1972. Sledeća velika vizija je da Evropa u spoljnoj i bezbednosnoj politici konačno govori jednim jezikom. Srbija je pozvana da učestvuje u realiziciji ove, kao i svih drugih evropskih vizija. Da li i kada će to biti moguće, zavisiće u najvećoj meri od sledeće vlade Srbije. Kako bi ona imala širu demokratsku legitimaciju, što veći broj građana i građanki zemlje mora da izađe 21. januara na izbore.
Andreas Cobel
(Autor je ambasador Savezne Republike Nemačke u Beogradu)
19.05.
2024.
Šest meseci uoči američkih izbora niko sa sigurnošću ne može da se kladi na to kakav će biti ishod.
15.05.
2024.
Iako se nekima čini da je smena došla iznenada, bolji poznavaoci prilika ističu da je ona bila očekivana i neophodna.
19.05.
2024.
U dubini šume na Staroj planini zjapi zaboravljeni rudnik uranijuma.
15.05.
2024.
"Treba stalno da budemo svesni činjenice da ako hoćemo da deca čitaju, treba i mi da čitamo decu"
20.09.
2023.
Pitanje je kako je najlakše ostvariti obećanu predaju Kosova, a da ne bude velike štete po armaturu vlasti? Pa u haosu, kako je to uradio Milošević sa krajiškim Srbima. Može biti da zato Vučić sad najavljuje potencijalni egzodus Srba sa Kosova
20.09.
2023.
Šta očekivati u zemlji u kojoj je u nedelju na Pinku prilog o gazdi te televizije Željku Mitroviću trajao deset puta, a u ponedeljak dva puta duže nego o sukobima na severu Kosova u kojima je poginulo najmanje pet, a ranjeno duplo više ljudi