Tuđmanov odvjetnik i(li) američki ambassador

Vojna operacija “Oluja” (1995) kojom je Hrvatska zadobila svoju samostalnost istovremeno je i najveće etničko čišćenje u ratovima koji su vođeni u okviru razgradnje bivše Jugoslavije. Problem koji s tim nastaje je i šizofren odnos susedne Hrvatske: od toga da je ovo “povijesna simfonija” kojom se definitivno utemeljuje “tisućugodišnji hrvatski san”, do s druge strane nevolje da iz tog savršenstva stalno izbijaju krvavi tragovi zločina. Sve se komplikuje nedvosmislenim i direktnim učešćem u “Oluji” jedine nedodirljve svetske sile – Sjedinjenih Američkih Država. Amerika i njen tadašnji ambasador u Zagrebu Piter Galbrajt (inače, sin čuvenog ekonomiste nobelovca) u različitim periodima su o operaciji, Tuđmanu i hrvatskom pristupu saopštavali različite stavove. Sam Galbrajt je iskaz prilagođavao vremenima i prilikama toliko da se to sve pretvorilo u burlesku. Dr Jovan Mirić sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, inače jedan od najbriljantnijih umova u južnoslovenskoj politikologiji, sistematski demaskira tu hipokriziju. Zbog svog pristupa, a i nacionalnog porekla, dr Mirić je “prevremeno umirovljen”, a i uklonjen iz javnosti. NJegovu poslednju knjigu “Sumrak intelekta”, iz koje NIN donosi ovo poglavlje, izdalo je Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta” u Zagrebu.

Bivši je američki ambasador u Hrvatskoj Piter Galbrajt izrekao u raznim prigodama toliko proturječnih iskaza o Tuđmanovoj politici prema Srbima u Hrvatskoj, posebno o “Oluji” i etničkom (ne)čišćenju Srba, da više nismo sigurni ide li to Piter protiv Galbrajta ili Galbrajt protiv Pitera. Govori li to američki ambasador ili Tuđmanov odvjetnik (kako su ga svojevremeno nazvali). Je li to riječ o Matijinu pijetlu ili o pijetlovu Matiji.

Vozi li se to na traktoru u kamenovanoj koloni srpskih izbjeglica kritičar Tuđmanove politike etničkog čišćenja ili njegov pilot kroz koridore za jednosmjerno putovanje Srba u Nigdinu.

Izdvojimo ponešto iz te zbrke kontradikcija. Na svehrvatsku opijenost “Olujom” “u kojoj smo za svagda riješili najteži unutarnji problem hrvatske države” (čitaj: protjerivanje Srba), kako je trijumfalno uskliknuo Tuđman u svom izvješću o stanju države i nacije u Hrvatskom saboru 15.1.1996, Piter Galbrajt u intervjuu Globusu od 18.12.1998. odgovara: “…U ‘Krajini’ nije bilo nikakvih obrambenih srpskih položaja. ‘Krajina’ je bila gotovo napušteno područje. Kada sam helikopterom letio u Knin, nikada nisam vidio nikakve vojne položaje. Srbi nisu organizirali obranu ‘Krajine’.”

Hoćete reći, pita novinar, da je “Oluja” bila pobjeda nad nemoćnim protivnikom koji se nije branio? Upravo tako, odgovara Galbrajt.

A da je “Krajina” i ne samo “Krajina” ostala bez obrane, pobrinula se, između ostaloga (a možda i prije svega) upravo Galbrajtova domovina. Uostalom, on to i ne krije: “Sjedinjene Američke Države nisu se samo riječima zalagale za teritorijalnu cjelovitost Hrvatske. Mi smo i radili da bi se to postiglo. Mi smo svojim akcijama omogućili da Hrvatska vrati svoje okupirane teritorije”. (U intervjuu Tjedniku od 23.5.1997). A teritorije su okupirali, naravno, građani Hrvatske pogrešne etničke pripadnosti. Dakle, za velike olujne pobjede nad protivnikom (okupatorom) koji se nije branio, velike zasluge pripadaju Velikom bratu. Ali ne samo da je veliko sve što je vezano za “Oluju”, nego je i veličanstveno. Tu je i Bog upleo svoje prste, kako su pisali istaknuti Tuđmanovi intelektualci. Tu je na djelu bio “hrvatski ratni genij”. “Ludvig van Betoven stvorio je dva najveća glazbena djela u povijesti svijeta; Missu solemnis i IX simfoniju, kojima sada, uz bok stoji (poslušajte dobro!) Tuđmanova olujna simfonija – Oluja 1995.” (Hrvoje Šošić u Vjesniku, cit. prema Feral Tribuneu 5.5.2001) I, kako kaže Galbrajt, Ameri ne samo da su pisali note za tu veličanstvenu Tuđmanovu olujnu simfoniju, nego su pribavili instrumente za njezinu izvedbu, pa i ponekog izvođača. A to je i posve razumljivo jer i Piterov vašingtonski gazda “navija za Tuđmana” (kako to sam ističe u svojim memoarima “Mdž life”, prema Jutarnjem listu od 24/25. 6.2004). S onom istom ležernošću s kojom govori o svojim seksualnim avanturama s Monikom Levinski, Klinton govori o dobrobitima Tuđmanove kaznene ekspedicije na Srbe u “Krajini”. Gazda se nije miješao, on je samo bio Tuđmanov fan. On mu nije slao generale za instruktore, on je samo ovlastio jednu privatnu tvrtku da to učini! Nije mu slao ni oružje nego je samo skinuo embargo na uvoz oružja (Vijeće sigurnosti OUN-a). Sve je to činio da “smekša” Miloševića za pregovore. To što je prognano stotine tisuća Srba, a mnogi su i ubijeni, što je spaljeno, opljačkano i uništeno više od

20. 000 kuća, to je kolateralna šteta koja nije vrijedna spomena! Po istom scenariju, s nešto drugačijim akterima, radi i njegov nasljednik u Iraku: važno je maknuti Sadama, a kakav će ceh platiti irački narod, to je nevažno. Amerikanci se nisu željeli javno očitovati da odobravaju (pa i logistički pripremaju) “Oluju”, već im je poslužila Hrvatska kao dugačka batina. Dok se 3. 8. ’95. u OUN pripremala rezolucija protiv hrvatske vojne akcije na krajinske Srbe, predstavnica SAD-a u Vijeću sigurnosti Madlen Olbrajt ohrabrivala je u kuloarima predstavnika hrvatske misije pri OUN-u Vladimira Drobnjaka, za Tuđmanovu vojnu akciju koja je otpočela sljedeće noći. Klinton je podržao (ohrabrivao i pomagao) jedne “kurvine sinove protiv drugih”, ne želeći se javno eksponirati jer je znao kakve će biti posljedice Tuđmanove kaznene ekspedicije na “Krajinu”. Ne zato što bi Amer bio protiv tih posljedica, već zato što se bojao reakcije međunarodne javnosti, pa i nekih svojih provjerenih saveznika. Na ovom krvavom licemjerju i Piter Galbrajt gradi svoje kontroverzne stavove.

On tako jednom tvrdi da je TuĐman pregazio ‘Krajinu’ za tri dana jer Srbi nisu organizirali nikakvu obranu, a drugi puta (kao svjedok pred Haškim tribunalom za vrijeme suđenja Slobodanu Miloševiću, 26.6.2003), na iskaz Slobodana Miloševića da nije znao za “Oluju” kaže: “Vi ste vjerojatno bili negdje u planini izolirani i niste znali ono što je znao cijeli svijet, a to je da smo bili pred najvećom bitkom u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”. (Prema Jutarnjem listu, 27.6.2003).

Kome sada da vjerujemo, Galbrajtu koji je opetovano tvrdio u intervjuima i drugim prigodama da se osobno uvjerio kako Srbi nisu organizirali nikakvu obranu “Krajine”, ili Piteru koji zajedno sa “cijelim svijetom” znade da je “pred nama najveća bitka u Evropi nakon Drugog svjetskog rata”? No, možda je prerano za zaključke, ima toga još. U toku unakrsnog ispitivanja Galbrajt je ustrajao na tvrdnji da Hrvatska u “Oluji” nije počinila etničko čišćenje, jer je srpska populacija – budući da je i ona poput cijelog svijeta znala za dolazeću “Oluju” – sama napustila područje “Krajine”. (Vjesnik, Novi list, Jutarnji list, 27.6.2003). Kakvim su to zombijima ili možda iznenadnom navalom stranih turista, ceste prema Bosni i Srbiji bile zakrčene kolonama traktora i zaprežnih vozila? Jednoj od takvih kolona, koja je bila kamenovana, iako tamo nisu bili bradati četnici nego žene i djeca, priključio se i sam Piter Galbrajt. I to notta bene, 5. ili 6.8.1995. (“Oluja” je, da podsjetimo, počela 4.8.) Jesu li i, tih desetak hiljada nesretnika poput Miloševića bili na ladanju u planini, pa nisu znali ono što je znao cijeli svijet!

Piter Galbrajt ne samo da je znao i prije cijelog svijeta “da se ‘Oluja’ priprema; on je za 'Oluju' znao i prije Tuđmana! On je kao izaslanik Vrhovnog djelitelja univerzalne pravde i inseminatora demokracije htio 'Oluju', jer je 'Oluja' – suglasan je Piter s nekim katoličkim velikodostojnicima – oslobađanje povijesti od zla”. Tu je, naravno, bio i osloboditelj, “nacionalist – s vizijom”, kako ga naziva Galbrajt. Srpski su čelnici, reći će Piter, bili strašljivci, budale i zločinci, dok je Tuđman bio nacionalist vizionar. Ono “vizionar” zvuči gordo i onostrano. Vizionar gleda daleko, pa mu treba sadašnje grijehe kroz prste progledati. A to Galbrajt i čini. On cijeni dalekovidnike, jer su eventualni zločini koje u svome vizionarstvu počine tek zanemarive “kolateralne štete”. Zato su Ameri dali Tuđmanu zeleno svjetlo (ali i puno više od svjetla) da silom pokore Srbe. To što je Galbrajtov vizionar vidio Hrvatsku etnički očišćenu i svoju viziju uglavnom operacionalizirao, našeg veleposlanika velesile očito ne zabrinjava. Bilo je, doduše, u povijesti još vizionara koji su svoju proširenu državu vidjeli etnički i rasno čistu i arijevski oplemenjenu, ali nikome normalnom nije padalo na pamet da takve “vizionare” opravdava i uzdiže. No, nije samo Tuđman vizionar, vizionari su i njegovi sponzori. Jer, reći će Galbrajt, “Oluja” nije samo imala za cilj da “sredi” Srbe u “Krajini”, nego i da druge “oslobodi od zla”. Tuđman je spasavao Bihać, u kojem bi Srbi, kaže vizionarski Piter, da ih njegov vizionar-nacionalista nije zaustavio počinili grozne masakre. A to je i logično predvidjeti jer su, kako smo vidjeli, Srbi budale, strašljivci i zločinci predodređeni da čine zločine.

Zanimljivo je kako naŠ vizionar-demokrata ima dva aršina u anticipaciji mogućih zločina. Premda je bio iscrpno upoznat sa zločinima počinjenim nad Srbima i to, notta bene, na područjima koja su stalno bila pod kontrolom hrvatske vlasti, štoviše, prvi je izašao u javnost s podatkom o 10 000 miniranih i spaljenih objekata građana srpske nacionalnosti na ovim područjima, to ga nije navelo na pomisao da bi možda na područjima gdje žive pobunjeni Srbi moglo biti počinjeno još više zločina. Ali to mu i nije moglo pasti na pamet jer vizionari-nacionalisti ne čine zločine. Na Miloševićevo pitanje pred Haškim tribunalom je li bilo u “Krajini” etničkog čišćenja, Piter Galbrajt ne trepnuvši odgovara: “Ne, etničkog čišćenja nije bilo, bilo je samo pojedinačnog kršenja ljudskih prava.” O “kršenju” stotina ljudskih života (gotovo isključivo nemoćnih starica i staraca), o spaljenih i devastiranih stotine naselja veleposlanik nema što reći.

Tuđman: “Treba im nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu!”

Galbrajt: “Mi vam dajemo zeleno svjetlo, samo to izvedite profesionalno i brzo.”

Citirane riječi, bolje rečeno naredbu svojim vojnim zapovjednicima, Tuđman je izgovorio četiri dana prije “Oluje”, na Brijunima, 31.7.1995. (Transkripti što ih objavljuje Novi list, 11.10.04).

Navedeno stajalište o američkom “zelenom svjetlu”, Piter Galbrajt, tadašnji američki ambasador u Hrvatskoj, varirao je u različitim prigodama. Danas već pouzdano znamo da se nije radilo samo o “zelenom svjetlu”, nego i o puno konkretnijoj pomoći u Tuđmanovim kaznenim ekspedicijama.

Koliko je Tuđman bio spreman na miroljubivo rješenje i mirno integriranje “Krajine” ilustrira i njegovo licemjerje i bahatost iskazani na sastanku na Brijunima 31.7.1995.

“...Jutros je Stoltenberg došao Šariniću i kaže da oni predlažu da se između kninskih Srba i vas održi sastanak u Ženevi u četvrtak. Ja sam Šariniću rekao da može načelno reći da mi jesmo za pregovore ukoliko prihvaćaju one moje uvjete koje sam postavio u svom odgovoru Akašiju, ali da on neće biti na čelu delegacije ako dođe do tog sastanka. Tako da i to možemo, još danas će zvati i možemo i to uzeti kao masku da prihvatimo te razgovore, čak da odredimo, ne znam, i svoju delegaciju, ali da porazgovara o tome da li sutra ili nekih narednih dana da idemo u pothvat za oslobođenje od Banije, Korduna do Like, Dalmacije do Knina, na koji način da to provedemo sa zadaćom da posao uglavnom završimo u tri-četiri, maksimum osam dana. Da ostanu poslije toga samo nekakve enklave koje bi se morale predati.” (Jutarnji list, 18.10.04)

Tuđmanov “najbolji ministar” Gojko Šušak savjetuje šefu da se ne ide u Ženevu.

Predsjednik: Čekaj, idem u Ženevu zato da prikrijem ovo, a ne da tamo razgovaram. Neću poslati ministra, nego ću poslati pomoćnika ministra unutarnjih poslova. To je u četvrtak. Prema tome, da prikrijem ovo što spremamo za dan poslije. Tako da mi suzbijemo bilo kakav argument u tom i takvom svijetu da mi nismo željeli razgovarati, nego smo željeli samo ono što…” (prema transkriptu u Jutarnjem listu, 19.10.04). I gospodin Galbrajt je prihvatio ovu igru krvavog licemjerja, uz nužnu dozu cinizma: Tuđman je bio spreman za akciju i nije ga imalo smisla zaustavljati!!! Vrhovniku, ipak i pored američkog blagoslova, treba neposredni povod, provokacija sa srpske strane. Mi ćemo udariti u četvrtak, kaže Tuđman. “Ali, dotle bi trebalo, molim Vas lijepo, da nam daju povoda da provociraju...” “...I optužimo ih” – ubacuje se ushićen zapovjednikovom idejom tadašnji zapovjednik specijalne policije, a sada optuženik (naravno nevin) pred Haškim tribunalom, general Mladen Markač – “da su nas napali, da imaju namjeru ići prema Maslenici, da imaju namjeru ići preko Velebita na prometnicu, od Karlobaga prema Starigradu, žele to presjeći i zato smo morali intervenirati.” (Citirani transkripti)

No, da vidimo kako brižni “ĆaĆa” Štedi, granate (ljudske su glave i kuće potrošni materijal, pogotovo ako pripadaju mrskom, neprijateljskom narodu).

“Gospodo, ja sam pred svima vama, a posebno pred nekim tu generalima, govorio da u čitavom tom svom ratu zaista trošimo streljiva kao da smo Rusi ili Amerikanci. Prema tome, tu se treba više služiti s manjim jedinicama, diverzantskim djelovanjem i s iznenadnošću, udarom manjih snaga, pješačkih, pa i ovim helikopterskim, odnosno vrtoletnim desantima tamo gdje se ne očekuje, ali se može postići daleko veći učinak negoli – jasno je, a kad bismo imali dovoljno, onda bih i ja bio za to da najprije sve uništimo s granatiranjem, pa da onda krenemo.” (citirano) Hrvatski istinoljupci i državoljupci drže da je važnije otkriti tko je dostavio transkripte Haškom sudu nego ono što u tim transkriptima piše. Tako premijer Sanader (u emisiji Hrvatskog radija “Kako vlada vlada”, 18.10.04) zahtijeva od državnog tužiteljstva da pokrene istragu, a onda i kazneni progon donositelja loših vijesti. Važan je status dokumenata – državna tajna – a ne otkrivanje počinitelja ratnih zločina.

A propo Tuđmanova poziva Srbima da ostanu u Hrvatskoj, iskrenost i učinkovitost te namjere ilustrira i Tuđmanov zahtjev da se Srbima otvore koridori kojima će bježati iz Hrvatske. “Civili će bježati”, kaže Tuđman, “a mi ćemo im kao jamčiti njihova građanska prava.” (Citirani transkripti)

TuĐman je zapovjednicima svojih postrojbi na brijunskom predolujnom sastanku ostavio slobodne ruke za razaranje Knina (a to znači i drugih mjesta). “Gospodo, prisjetite se koliko je hrvatskih gradova i mjesta razoreno, a danas u Kninu još nije tako.” Drugim riječima, nemojte se libiti razrušiti Knin jer su razrušeni i hrvatski gradovi. Knin za poglavara svih Hrvata, dakle, nije hrvatski grad. Zvonimirov grad, kako mu tepaju, jedan od najhrvatskijih hrvatskih gradova nije hrvatski, dok u njemu žive Srbi. Kako bi to onda poglavnik i njegovi sljedbenici mogli misliti, a da ne govorimo htjeti, da Srbi budu hrvatski građani! U kojem bi to i u čijem gradu mogli živjeti? Odgovor na to pitanje formuliran je još 1941, a osnažen 1991. (famozne tri trećine).

Svjedočeći pred Haškim tribunalom u procesu protiv Slobodana Miloševića krajem lipnja 2003. g. Galbrajt, kako smo već istakli, izjavljuje da Tuđmanova vlast nije provodila etničko čišćenje. Srbi su se sami očistili. Jednostavno su im dojadili njihovi stanovi, njihove kuće, njihova imovina, grobovi njihovih predaka, njihov zavičaj, i otišli su da se više ne vrate.

General Ivan Čermak, zapovjednik Knina, tvrdi (u intervjuu Nacionalu 2.3.04) kako s hrvatske strane nije bilo organiziranog zločina nad Srbima. U istom intervjuu, međutim, kaže da je već pri dolasku u Knin helikopterom iz Šibenika vidio da “na sve strane” gore srpska naselja! To su, valjda, neorganizirani, pojedinačni slučajevi.

“Nema ni jednog od 42 mjesta bivše općine Knin, u kojem, nakon ‘Oluje’ nisu počinjeni zločini.” (Petar Pašić, bivši povjerenik hrvatske vlade za Knin, u Novom listu, 11.3.04)

Galbrajtova najnovija teza (formulirana u intervjuu Novom listu od 16.3.2004) da “Oluja” nije etničko čišćenje, ali da je Tuđman spriječio povratak Srba u Hrvatsku može se, cum grano salis, prihvatiti. Nije se Tuđman tek nakon “Oluje” “sjetio” da Hrvatsku očisti od Srba, odnosno da Srbe svede na zanemarivu statističku i političku činjenicu. NJegove riječi i djela, od osvajanja vlasti (pa i iz faze samog natjecanja za nju) do posljednjih dana života i vladanja o tome uvjerljivo govore. U tome kontinuitetu “Oluja” ima značajno mjesto. “Oluja” se ne može reducirati samo na nekoliko dana vojnih djelovanja, već je čine i posljedice, koje su svakako planeri “Oluje” htjeli. A najvažnija posljedica svakako je radikalno smanjenje srpskog stanovništva, kako se P. G. već specijalizirao da sam sebi skače u usta ni u ovom intervjuu nije mogao a da ne pokaže tu vještinu.

Mislite li da je predsjednik Tuđman planirao i želio smanjiti postotak Srba u Hrvatskoj?

“Tuđman nije smatrao da hrvatskim Srbima pripadaju ista prava kao ostalim Hrvatima i prema njima je gajio predrasude. Mislim da je želio smanjiti njihov broj. Kad su jednom otišli, učinio je svaki mogući korak da spriječi njihov povratak. To, međutim, nužno ne znači kako je ‘Oluja’ bila planirana da se etnički očisti srpsko pučanstvo Krajine.”

“Ratni zloČini poČinjeni su nakon što je Hrvatska preuzela Krajinu i ja sam osobno, kao i osoblje američkog veleposlanstva, iz prve ruke bio svjedokom nekima od tih zločina. Ti su zločini uključivali sistematsko pljačkanje i paljenje domova i imovine Srba te ubojstvo srpskih civila. Opetovano sam prosvjedovao zbog tih zločina predsjedniku Tuđmanu i ostalim hrvatskim dužnosnicima. Vjerujem da su zločini mogli biti spriječeni da su ih hrvatska vlada i vojska željeli spriječiti. Kada je jednom srpska populacija napustila Krajinu, Tuđman je učinio sve što je mogao da spriječi njihov povratak. Pokušao ih je lišiti prava na hrvatsko državljanstvo, kao i da preuzmu svoje vlasništvo. Vjerujem da je Tuđman namjerno dopustio, a možda i ohrabrio, uništavanje imovine Srba nakon “Oluje” kako bi im onemogućio povratak.” (Novi list, 16.3.2004)

Sve ove vratolomije koje hoće Tuđmana i “Oluju” očistiti od zločina etničkog čišćenja, Galbrajt čini ne da bi eskulpirao Tuđmana nego politiku koju je sam predstavljao.

Ispada po Galbrajtu da je ideja o etničkom čišćenju odnosno radikalnom smanjenju broja Srba pala na pamet tek kada je “srpska populacija napustila Hrvatsku”. Već smo naveli dosta argumenata koji uvjerljivo obezvređuju ovu tezu. Dodajmo i ovo (i to ne iz 1995. nego iz 1991).

“Kažete da bi dioba Bosne i Hercegovine značila dopuštanje Srbiji da pređe preko Drine gdje nikad nije bila. Pa, ima ih tu, ima ih milijun i pol u Bosni, ima ih, bilo ih je 570 tisuća u Hrvatskoj, sada će ih ostati valjda pola manje u Hrvatskoj, ali milijun i pol u Bosni i Hercegovini ima. Prema tome, ne možemo. Sve da nam da netko granicu na Drini, što biste činili sa dva milijuna Srba i što biste činili još sa toliko Muslimana – kakva bi to hrvatska država bila? Kakva perspektiva?” Dr Franjo Tuđman na sastanku s delegacijom HDZ-a BiH, 27. prosinca 1991. (Iz stenograma objavljenog u Feral Tribune 9.4.2004)

O zločinima počinjenim u “Oluji” i neposredno nakon završetka vojnih operacija svjedočio je u više navrata novinar Drago Pilsel. Evo što piše u svojoj kolumni u Novom listu od 14.3.2004.

“Kraj 'Oluje’ me je zatekao na KorČuli. Prvim sam se trajektom vratio u Split, a onda sam krenuo obilaziti teren. Susreo sam, naravno, i Čermaka i Petra Pašića i mnoge druge ljude. Dražena Budišu, na primjer. Svima sam govorio da se događaju i strašni zločini protiv civila. Svi su odmahivali rukom. Pokušao sam upozoriti predstavnike Crkve. Nije pomoglo.”

On citira i zaključke iz dokumenata UN-a i promatračke misije EU o teškim zločinima i kršenju međunarodnog prava za vrijeme, ali i nakon “Oluje”, u kojima se, između ostaloga kaže: “Ta je vojno redarstvena akcija imala dva cilja: ponovno uspostavljanje teritorijalnog integriteta RH, ali i nestanak brojne i neželjene (srpske) manjine.” (vidi Novi list, 6. i 7. listopada 1995).

Galbrajtovu nebuloznu tvrdnju da su Srbi napustili Krajinu prije “Oluje”, sada ponavljaju i najviši hrvatski dužnosnici iz toga vremena. Tako Hrvoje Šarinić, jedan od najbližih Tuđmanovih suradnika, a u jednom mandatu i predsjednik vlade, ponavlja tu besmislicu citirajući Galbrajta u svom svjedočenju pred Haškim tribunalom protiv Slobodana Miloševića. Ovo je “otkriće” obznanio i u intervjuu u TV emisiji “16. meridijan” HTV 24.1.2004. Prvom Tuđmanovu suradniku i glavnom pregovaraču sa Srbima treba američki ambasador da mu kaže što se to događalo sa Srbima!

Kada se zagovaratelje teze o tome da su Srbi iz Krajine napustili to područje prije “Oluje” stjera u škripac i kad ih se uhvati u laži snimkama zakrčenih cesta i dugih kolona srpskih izbjeglica 4, 5. i 6. 8, onda se povlače zajedno s Galbrajtom, na “rezervne položaje”: da, oni su bježali 4, 5. i 6. kolovoza, ali su već bili spremni ranije, natovarili su prikolice i natočili gorivo u rezervoare!!! Takvi su ti prijetvorni Bizantinci! Pripreme se prije bijega!

Milan BabiĆ, na suĐenju u Hagu govori o “organiziranoj evakuaciji u slučaju najgorega”. I oni koji su eventualno napustili Krajinu prije napada hrvatskih snaga, nisu “otišli prije Oluje”, nego su pobjegli “pred Olujom”.

Kanadski general Alan Forand, zapovjednik UN-ova sektora jug od lipnja do listopada 1995. rekao je u intervjuu Globusu od 19.3.2004. da su srpske izbjeglice izjavile kako su im njihove vođe rekle tek oko 10 sati 4. kolovoza da naspuste teritorij koji je bio napadnut od hrvatskih snaga u rano jutro toga dana.

OLUJA JOŠ TRAJE – ETNIČKO ČIŠĆENJE SE NASTAVLJA

O karakteru i ciljevima “Oluje” najuvjerljivije govori postolujno vrijeme. A posebno kada govorimo o etničkom čišćenju, a o tome je ovdje riječ, “Oluja” je odapeta strijela koja još leti i polučuje svoje učinke.

Etničko čišćenje Srba nije bilo samo posljedica nego cilj hrvatske nacionalističke konzervativne revolucije za koju Galbrajt i njegovi poslodavci iskazuju simpatije. Zato je povratak srpskih izbjeglica u potpunoj opreci s duhom, intencijama i rezultatima te revolucije. U tome pogledu u Hrvatskoj je veoma malo “kontrarevolucionara”, pa su i male, bolje rečeno nikakve šanse da se u Hrvatsku vrati respektabilniji broj Srba.

Politički, kulturni i duhovni prostor Hrvatske zasićen je animozitetom pa i mržnjom prema Srbima i različitim vrstama otpora njihovu povratku u Hrvatsku.

Iste je inspiracije i nakana i napad u Hrvatskom saboru na Čedomira Višnjića, pomoćnika ministra kulture i dr Slobodana Uzelca, državnog tajnika u ministarstvu znanosti. NJihov je krimen što su 1998. objavili knjigu poznatog srpskog pjesnika, Nebojše Devetaka o egzodusu Srba nakon “Oluje” “Razgrtanje pepela”.

Svatko tko se usudi od srpskih autora progovoriti kritički o posljednjih 14 godina, dakle o vremenu vlastitog stradanja, proglašava se velikosrbinom i neprijateljem Hrvatske. Tu se, nažalost, ništa bitno ne mijenja protekom vremena. (Usp. dnevne listove koji izvještavaju o zasjedanju Hrvatskog sabora, 22.4.2004)

U Globusovu istraživanju (16.4.04) na pitanje treba li hrvatska vlada financirati obranu pred Haškim sudom hrvatskih generala optuženih za zločine počinjene u BiH, 34% ispitanika odgovara pozitivno.

Na isto pitanje koje se odnosi na generale optužene za zločine počinjene u Hrvatskoj, čak 49% ispitanika odgovara pozitivno!!! Iako je riječ o generalima koji su svi od reda multimilioneri (u eurima), hrvatski građani, od kojih većina živi na rubu siromaštva misli da im država (dakle, ti isti građani) treba plaćati troškove suđenja u Hagu. Posebno je indikativan postotak od pedeset posto onih koji misle da treba nagraditi one koji su optuženi za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj. Ili ti građani misle da zločini nisu počinjeni, ili da za počinjene zločine ne zaslužuju kaznu, nego nagradu!

Stoga ne iznenaĐuje podatak da se samo 8% Srba iz Hrvatske izbjeglih u Srbiju želi vratiti u Hrvatsku. Oni se ne žele vratiti u neprijateljsko okruženje, a ne zato što su im kuće devastirane ili srušene. NJima je oduzet zavičaj, dom.

Evo što o povratku Srba kaže, po svim novinskim anketama “najbolji hrvatski parlamentarac”:

“Srbi su odabrali svoj odlazak iz Hrvatske. One koji insistiraju na njihovu povratku treba pitati tko će to platiti. Zar ćemo svakog Srbina koji je otišao iz Hrvatske moliti da se vrati, osigurati mu radno mjesto, sva moguća i nemoguća prava zato da bismo postali podobni za razmišljanje o dobivanju statusa kandidata ili tko zna kada člana EU i NATO-a.” (Jutarnji list, 15.11.03)

U ovoj zbrci od zločestoće (da ostanemo pri tome eufemizmu) i gluposti ipak ima sistema! A to je tuđmanovski sistem – država bez Srba.

Ovoga su parlamentarca, člana HSP (koji se tobože odrekao ustaštva) hrvatski novinari kovali u zvijezde i proglasili ga najboljim hrvatskim parlamentarcem!

Što vrijedi ovome najboljem zastupniku u Hrvatskom saboru govoriti da Srbi nisu “odabrali svoj odlazak iz Hrvatske”, nego su pred različitim pritiscima, prijetnjama, opasnostima i svakovrsnim diskriminacijama iz Hrvatske bježali. I to, notta bene, najveći broj ne iz tzv. Krajine i za vrijeme “Oluje”, nego iz područja koja su stalno bila pod kontrolom hrvatske vlasti.

Srbi ne traže da im netko “plati povratak”, već da im se vrati ili nadoknadi ono što im je oteto, devastirano, uništeno. Da im se, na koncu, vrati i država, koja im je osporena i oduzeta. Država koja je jednako tako njihova kao što je to i ovoga uzornoga parlamentarca. Ako to ovaj uzoriti sabornik ne razumije, onda treba upitati novinare na temelju kojih su ga to kriterija izabrali za naj-zastupnika. A više je nego očigledno da ne razumije, jer da razumije bit suvremene države, onda ne bi bulaznio o “mogućim i nemogućim” pravima koja bi netko trebao dati Srbima. NJegov stranački šef, pak, izjavljuje (Novi list, 16.11.03) da je “HSP jedina stranka koja se nije ogriješila o narod”. U narod, naravno, ne ubraja Srbe.

Jedan od najplodnijih hrvatskih publicista, koji ima stalne kolumne u više hrvatskih listova, Zoran Vukman, piše ljetos (2004) u zadarskom Narodnom listu:

“Da je Hrvatska pravna i samostalna drŽava, onda bi se svaki srpski povratnik morao javiti na policiju na obavijesni razgovor, svaki bi imao svoj dosje i svaki bi bio provjeren kao bivši ili potencijalni terorist, pod sumnjom da je sudjelovao u terorističkoj pobuni, i radi bojazni da bi kao takav mogao ponovno ugrožavati sigurnost Hrvatske. Tek nakon svih policijskih istraga i provjera što je dotični radio u ratu, koje bi pokazale treba li protiv njega pokrenuti kazneni postupak ili izgon iz Hrvatske, odlučivalo bi se o njegovom statusu.”

Dok u svakoj normalnoj, da ne kažemo pravnoj državi, postoji presumpcija nevinosti, po kojoj je svatko nevin dok mu se u zakonito predviđenom postupku pred nadležnim organima ne dokaže krivnja, ovdje se polazi od pretpostavke da je svaki Srbin terorista i zločinac. Bit će eskulpiran samo onaj tko pred policijom i sudovima dokaže da je nevin.

Dok se god rat u kojem su Srbi, ne desetkovani, nego prepolovljeni (pa i više od toga), nazivao svetim, preostalim se Srbima šalju jasne poruke da im u Hrvatskoj nema mjesta.

Ovu je poruku poslao ovih dana (28.2.2004. na skupu karlovačkog HDZ-a) premijer i predsjednik te stranke dr Ivo Sanader. Retorikom i tonom na koju od njega nismo navikli, zaprijetio je Furiu Radinu, predstavniku talijanske nacionalne manjine i predsjedniku saborskog odbora za nacionalne manjine, što se usudio, i to, notta bene, u parlamentu desakralizirati domovinski rat ustvrdivši da je devedesetih godina nad Srbima u Hrvatskoj izvršeno etničko čišćenje. Premijer je grmio na spomenutom skupu da nad Srbima nije izvršeno nikakvo etničko čišćenje nego je Hrvatska pobijedila. Dakako, u svetom domovinskom ratu. Pobijedila je, dakle, Srbe, svoje građane. I to, naravno, u svetom ratu! Koliko mi je poznato, danas postoje samo dva sveta rata – džihad i onaj hrvatski, domovinski. A u svetinje se ne dira. I premijer, kao čovjek odan svetinjama, čuva poput švicarske straže, svetost domovinskog rata i prijeti svima, koji bi se usudili o tome drugačije misliti i govoriti. I te su prijetnje vrlo ozbiljne, jer kada čelnik vladajuće stranke i predsjednik vlade viče: “Nećemo nikome dopustiti…” onda o karakteru i ozbiljnosti tih prijetnji ne može biti nikakve dvojbe.

Pod egidom svetosti može se lansirati i nebulozna teza (koja također implicira prijetnju) kako “svatko onaj tko govori o etničkom čišćenju amnestira Slobodana Miloševića...” (Novi list, 29.2.04)

Bez obzira na sve deklaracije i prijetnje, postaje više nego očigledno da će trebati sve više krpica da se prekrije njegova svetost. Nikakve etikete svetosti i “nikakve ideološke, političke ili akademske rasprave ne mogu pobiti činjenice koje su utemeljene na brojkama” (dr Furio Radin, o etničkom čišćenju Srba u Hrvatskom saboru, 27.2.2004).

Hrvatska televizija nastavlja ratnu propagandu. Ne samo TV kalendarom Obrada Kosovca, kojim svakodnevno defiliraju kroz naše domove Srbo-četnici, Jugounitaristi, Srbo-komunisti, srpski zločinci, velikosrbi, nego i u redovitim informativnim emisijama. Tako je ova propaganda u kojoj se – po TV čelnicima i Tuđmanovim naci-revolucionarima za “Hrvatsku trebalo lagati” – dominirala u informativnim emisijama HTV-a na dan “domovinske zahvalnosti” (doduše još uvijek ne znamo tko kome treba biti zahvalan, domovina nama, ili mi domovini. Važno je da odzvanja snažno i gordo poput “Oluje”) 5.8.2004. Vrti se u ovim emisijama kao na pokvarenoj gramofonskoj ploči, notorna laž kako je u “Oluji” i nakon nje stradalo 150 srpskih civila. Unatoč tome što su mnoge međunarodne organizacije, Hrvatski helsinški odbor i srpske organizacije u Hrvatskoj objavile imena više od 600 stradalih, HTV se služi hebrangovskim podacima. Sve za Hrvatsku!

Podizanje spomen-obilježja i obilježavanje ulica po Pavelićevim ministrima i vojskovođama jest ludost. Ali, u ovoj ludosti ima sistema. Ili ako baš ne sistema, a onda svakako nedvosmisleno namjere da se i na ovaj način poruči Srbima da im ovdje nema mjesta. Jer, gdje se sadi ovakvo “ukrasno bilje”, tu Srbi ne rastu! Nisu Hrvati baš ludi za Milom Budakom. Mogu oni bez Budaka, ali Srbi ne mogu s Budakom! U tome je smisao i poanta ove priče. Ona nije slučajna epizoda. Gotovo je teško naći mjesto u Hrvatskoj koje je do 1991. po sastavu stanovništva bilo većinsko srpsko, a da nije “naseljeno” ekstremnom hrvatskom, nerijetko ustaškom simbolikom i nazivljem.

I istom nakanom s kojom se dižu spomenici Pavelićevim doglavnicima i vojskovođama, ratnim zločincima Mili Budaku i Juri Francetiću. Ne, dakle, zato da osokole Hrvate, nego da uplaše (i potjeraju) Srbe.

I to je, između ostaloga, rezultat Tuđmanovih olujnih pobjeda izvojevanih uz Božju i američku pomoć i blagoslov, gospodine Galbrajt.

Da podizanje spomenika ratnom zločincu nije eksces “šačice ekstremista” govori i držanje Kaptola, dakle, katoličke crkve. Tako glasnogovornik Hrvatske biskupske konferencije Anton Šuljić izjavljuje da svako mjesto ima pravo na svoj izbor. (Novi list, 8.8.04) Tako govori, u ime Crkve, ovaj superdemokrata: apsolutna sloboda izbora. Kao što se u mnogim našim mjestima slobodno bira Mis turizma, Mis sporta, najbolji traktorista ili najbrži pivopija, tako se može slobodno izabrati ratni zločinac za najznačajniju ličnost vrijednu trajnog obilježja. To nije, dakle, stav Hrvatske koja hrli Evropi utemeljenoj na antifašizmu, nego stvar “mjesnih vlasti i mjesnog župnika”. Imaju, naravno, i Srbi u ovakvoj hiper Kro-demokraciji, punu slobodu izbora: mogu iz Hrvatske kamo god zažele!

VeĆ pune Četiri godine, sve do današnjeg dana (ožujak 2004) na ulazu u kninsku pravoslavnu crkvu kači se ustaško znakovlje “U” i “NDH”. Ni lokalne civilne vlasti ni policija nisu poduzeli ništa da se ovi znakovi i poruke mržnje i zastrašivanja uklone. To znači da ih prihvaćaju kao nešto normalno, pa i poželjno. Nije li i to sredstvo etničkog čišćenja.

Srpska (Miloševićeva) i hrvatska (Tuđmanova) politika bile su na zajedničkom poslu: rješavanju srpskog pitanja u Hrvatskoj. Ako im drugi zajednički poduhvati i nisu uspjeli, ovdje su polučile sjajne rezultate – nema Srba, nema srpskog pitanja. Ni pomoć Amerikanaca pri tome nije za potcjenjivanje, kolikogod to Galbrajt skromno odbijao.