Priča o dva sela

Tek sam nekoliko dana bio u Kraljevici kad su u zagrebačkim novinama objavljena službena saopćenja o Pavelićevu obilasku ustaških postrojbi oko Lasinje i o “akciji čišćenja” koja je provedena na sjevernom Kordunu. Usprkos deklamatorskom i propagandističkom rječniku tih saopćenja, naslutio sam nesreću koja je zadesila cijeli taj kraj, za koji me vežu mnoge niti iz onih i raznih kasnijih vremena.

U subotu 20. prosinca ujutro u Lasinju je stigao Vjekoslav Maks Luburić s dvije ustaške satnije. Pripadale su Ustaškoj obrani, postrojbi za specijalne namjene, koja je obavljala upravnu i stražarsku službu u jasenovačkom logorskom sustavu i predvodila eskadrone smrti u “čišćenjima” i “odmazdama” po cijeloj NDH. Odmah za njima, već tijekom subote ili u nedjelju ujutro, na desnu obalu Kupe od Lasinje do Bučice stigle su jake, odasvud prikupljene redovne jedinice ustaške vojske, oružništva i domobranstva, među njima i dvije satnije Ličke ustaške bojne s Jucom Rukavinom, tadašnjim zapovjednikom cjelokupne Ustaške vojnice.(...)

Maks Luburić smjestio je svoje zapovjedništvo u kuću Jose Katalinića u Lasinji. Pred lokalnim ustašama i oružnicima uopće nije krio svoje namjere: “Moramo ih pobiti sve, u Prkosu i po svim njihovim selima, sve do jednoga, pa i djecu!” Na primjedbu oružničkog podnarednika Josipa Koledića da mala djeca nisu ništa kriva, Luburić je odgovorio da bi djeca kad odrastu mogla postati svjedoci i osvetnici, pa ih je bolje odmah ukloniti prije nego što počnu praviti neprilike. Sve je to zabilježio Nikola (Mika) Orečić kojeg su Luburićevi ustaše s još dvadesetak Hrvata iz Lasinje i okolice mobilizirali kao radnu snagu da im obavljaju neke pomoćne poslove, među ostalim i zatrpavanje jama s ubijenim Srbima. (...)

Prva Luburićeva satnija s približno 80 vojnika krenula je iz Lasinje prema Prkosu u nedjelju 21. prosinca u 5 sati ujutro. Druga satnija krenula je istog jutra, dva-tri sata kasnije, prema Dugom Selu. Zima je bila oštra i snijeg je bio visok do metar i dvadeset. Satnija prema Prkosu nastupala je u četiri kolone – dvije za upad u selo, a druge dvije da spriječe bježanje prema šumi i Kupi. Kolone su kao vodiči predvodili domaći lasinjski ustaše i oružnici.

Puščana i mitraljeska paljba s groblja zatekla je Prkoščane pri prvim jutarnjim poslovima ili kod stolova za doručkom. U Prkosu tada još nije bilo partizana, a ni seoski stražari nisu imali oružje, pa se na otpor nije ni pomišljalo. Prema ranijim dogovorima za takvu situaciju, vojno sposobni muškarci odmah su krenuli u šumu Bukova glava, prema Sjeničaku. Žene su ostale kod svojih kuća, s djecom i starijim ljudima. Tako je bilo i prilikom nekih ranijih prolazaka talijanske vojske, domobrana i oružnika kroz Prkos. Znajući što se proteklih mjeseci dešavalo Srbima u Glini, Grabovcu i oko Petrove gore, muškarci su se sklanjali u šumu i u manje izloženi Sjeničak, a žene, djecu i starce oružnici i vojnici dotad nisu dirali. Prkoščani nisu mogli znati da je tog jutra, 21. prosinca, prema njihovom selu nailazila sasvim drukčija vojska.(...)

Narod zatečen u kućama grubo je istjeran na cestu i snijeg. Nije bilo izuzetaka: majke su morale ponijeti dojenčad u pelenama, nepokretne starice iznošene su u njihovim stolicama. Ako je netko oklijevao ili pokušao izbjeći, bio je pretučen ili na licu mjesta ubijen. Pošteđena je bila samo Dragica rođ. Sopić iz Lučkog s njeno troje djece, Hrvatica koja je od 1932. godine živjela u Prkosu udana za poduzetnog kovačkog majstora i seoskog trgovca Milića B. Bastajića. Nije bila pošteđena Hrvatica Lenka Bižić rođ. Radić iz Splita, koja se sa suprugom Dušanom N. Bižićem, činovnikom financijske struke, početkom rata sklonila u Prkos i u “akciji čišćenja” bila ubijena zajedno sa 11 članova obitelji Bižić.(...)

“Ustaša Joža Mađer Đedera bio je očevidac strijeljanja tih nesretnih ljudi, žena i djece u šumi Brezje, kod Lasinje” – svjedoči Nikola Orečić. “On mi je o tom groznom zločinu pričao kao suseljanu, jer smo se ranije dobro poznavali. Pričao mi je da su Srbi okolnih sela, a naročito sela Prkosa, uhapšeni i odvedeni u šumu Brezje, pred iskopane jame, zatim da su ljude, žene i starce vezali po četvero i tako ih dotjerali u jamu kod koje je stajao jedan ustaša i ubijao unesrećene, jednog po jednog, maljem. Sve ih je tukao u zatiljak i bacao u jamu... Mađer mi je to pričao kada smo drugog jutra bili tjerani da zagrćemo zemljom i ovu jamu u koju su pobacani Srbi-Prkoščani...”

U to vrijeme Vaso Roknić bio je visok i prilično snažan 17-godišnji momak poduzetne naravi, koji je već vrlo rano počeo pomagati partizanima kao kurir između Prkosa i partizanskih baza u Sjeničaku i Stipanu. Kad bi iz Lasinje prema Prkosu nailazili oružnici ili vojska, Vaso se s ostalim muškarcima sklanjao u šumu i vraćao kući čim bi minula opasnost. Ujutro 21. prosinca, kad je zapucalo kod groblja, Vaso je bio za doručkom. Pograbio je torbu pripremljenu za takve prilike i požurio prtinom prema Bukovoj glavi. Za njim su potrčali njegov mlađi brat, 14-godišnji Milan, i 12-godišnja sestra Dragica. Vaso se obrecnuo na oboje: “Kud’ ćete za mnom!? Ajd’ natrag kući, drž’ se mame i bake!” Mlađi brat Milan nije poslušao Vasu i dalje je trčao za njim, kroz Bukovu glavu u Sjeničak, i tako je ostao živ. Sestra Dragica poslušala je Vasu: okrenula je kući i, zajedno s majkom i bakom, bila je odvedena u Lasinju i k jami u Brezje.

Poslije punih 60 godina, kad je u Prkosu komemorirana tužna obljetnica, Vaso mi je u jednom ispovjednom trenutku priznao da nikad nije mogao prežaliti, da zauvijek u sebi nosi osjećaj krivnje, što je glupo i nesmotreno otjerao svoju sestru u smrt. Sličnu je muku doživotno u sebi ponijelo još mnogo prkoških muškaraca, koji su tog jutra spasili glave, a svoje bližnje ostavili Maksu Luburiću.

Na spomen-kosturnici u Prkosu stoji da se “u ovoj kosturnici nalaze kosti 478 žrtava fašističkog terora sela Prkosa”. U knjizi Prkos u plamenu autor dr. Korać objavio je imena, prezimena, datume rođenja, imena očeva i majki, bračno stanje, djevojačka prezimena udanih i kućne brojeve stanovanja za 438 Prkoščana postradalih u ustaškom “čišćenju”. Za 40 žrtava nije uspio kompletirati podatke. Iz objavljenih podataka razabire se da je svega dvadesetak popisanih ubijeno prije ili poslije prosinačke “akcije čišćenja”, uglavnom u raznim konclogorima. Iako se brojem žrtava kod nas često i obilno pretjeruje, u ovome slučaju ipak mogu tvrditi da su pretjerivanja minimalna, ako ih uopće ima. Uoči rata Prkos je brojao oko 600, najviše 640 stanovnika. Prema podacima dr. Koraća, 130 Prkoščana uspjelo je izbjeći masakru 21. prosinca. Tome treba dodati još 20 do 30 zavičajnih koji su se 21. prosinca našli negdje izvan svog sela (u zarobljeništvu, u službi po gradovima, kao sluge kod imućnijih seljaka u Lasinji, Kupčini i drugdje). Proizlazi da je prosinački masakr preživjelo najviše oko 25 posto Prkoščana, a ubijeno je oko 450. Više od polovice stradalih bila su djeca i malodobnici mlađi od 18 godina, od toga 22 djece do jedne godine starosti i 74 djeteta u dobi od jedne do sedam godina.

Suhoparno statistički i po načinu stradanja Prkos je najviše postradalo selo u Hrvatskoj, praoblik mnogim stradanjima u svim našim ratovima.

* * *

Ujutro 21. prosinca u Banskom Kovačevcu osmogodišnjeg Jandru Jakina probudila je majka, sva zbunjena i uplašena: “Ustani sinko, gori Prkos, ni nama neće biti dobro.” Kad je u Prkosu počelo “čišćenje” i palež, iz nekih rubnih kuća još je nekoliko pojedinaca i manjih grupa uspjelo pobjeći u Banski Kovačevac. U Kovačevcu tog trenutka još nije bilo nikakve vojske. S Prkosa je povremeno odjekivala puščana paljba i u nebo se dizao sve gušći dim.

Kovačevčani su se skutrili u svojim kućama, iza zastrtih prozora i zabrtvljenih vrata. U kovačevačkim zaseocima Mihalići i Lesari, najbližima Prkosu, ljudi su u nekoliko kuća primili neke od izbjeglih Prkoščana i sakrili su ih u svoje podrume ili na štagljeve. Neki od bjegunaca samo su projurili kroz Kovačevac i produžili prema Sjeničaku. (...)

Potraga za izbjeglim Prkoščanima u Kovačevcu bila je vrlo gruba i temeljita. Ustaše su išli od kuće do kuće i prijetili domaćinima da će na licu mjesta ubiti svakoga za koga se utvrdi da skriva bjegunce. Pod tim pritiskom većina je izbjeglih pohvatana i nikome od tako uhićenih nije bio poklonjen život: neki su odmah ubijeni u šumi poviše Kovačevca, a neki zajedno s ostalim Prkoščanima koji dan kasnije u Brezju.(...)

Sve do danas u Prkosu i Kovačevcu kolaju kontradiktorne priče kroz koje se nemoguće probiti do čvrste istine. Prkoščani tvrde da su njihovi bjegunci 21. prosinca u Kovačevcu u većini bili olako izdani i izručeni ustašama, dok Kovačevčani tvrde da izdaje osim u jednome slučaju nigdje nije bilo i da su ustaše uhitili bjegunce tek nakon grubih premetačina. Uredan sudski postupak o tome nikad nije proveden. Iz zaseoka Mihalići i Lesari partizanska je obavještajna služba 1943–45. odvela šesnaestoricu muškaraca iz njihovih domova i nijedan se od njih nije vratio kući. Navodno su neki od te šesnaestorice strijeljani jer su 21. prosinca 1941. ustašama izdali i izručili bjegunce iz Prkosa.

Još je trajalo ustaško “čišćenje” Prkosa, kad je prikupljena vojska iz Bučice, Lasinje i Skakavca krenula u veliku ofenzivu na pravoslavna sela sjevernog Korduna. Međutim, “čišćenje” više nigdje nije uspijevalo tako temeljito kao u Prkosu... Oko 15 000 ljudi napustilo je svoje domove. Partizani 4. bataljona Kordunaškog odreda uspijevali su bar donekle usporiti napredovanje neprijatelja. Bila je to sasvim neravnopravna borba: više od 2 000 ustaša, oružnika i domobrana protiv svega oko 200 partizana...

Stanko Ćanica Opačić, tada komandant 1. bataljona Kordunaškog NOP odreda, susreo je jedan od tih zbjegova kod Utinje, na putu prema Petrovoj gori: “Gledam ozeblu djecu u rukama majki. Riče gladna stoka. Sve to da spasi život nasrće u jednu kuću, nastaju svađe, tuče i nemilosrdno guranje jer sve to ne može stati unutra. Čuju se psovke svih bogova i svetaca po kalendaru. Spominju se i majke Nikole Vidovića, Ćanice Opačića, ustaša i partizana. Malo dalje sretamo drugu, nešto manju i šutljiviju kolonu. Šutimo i mi, jer im se nema što reći. Dalje usput doznajem da je još veći krkljanac preko Slavskog polja prema selima Maličkoj i Perni. Oko 15 000 ljudi sa sjevernog dijela kotara Vrginmost ostavilo je svoja ognjišta i po snijegu do pasa krenuli ne bi li spasili život.”(...)

Ustaše su palili sve pred sobom. Izgorjelo je nešto više od 2 000 kuća, sjenika i štala, i opustošen je cijeli kraj. Spaljena zemlja. A paležu je prethodila organizirana pljačka: hrvatske seljake iz Lasinje, Banskog Kovačevca, Kablara, Bučice i okoline ustaše su natjerali da sa svojim zaprežnim vozilima pođu u napuštena srpska sela i na skupnome mjestu u Lasinji isporuče sve što se moglo odnijeti i dopremiti. Tako je opljačkano sirotinjsko pokućstvo, krevetnina, rublje i kuhinjsko posuđe, opustošeni su trapovi krumpira, hambari koji još nisu bili spaljeni i pohvatano je blago koje je lutalo napuštenim selima. Mnogi od seljaka, koji su bili prisiljeni poći u pljačku u korist ustaša, nisu odoljeli iskušenju, pa su kradom uzimali i za sebe. A neki su, vjerojatno, kretali u pljačku i po vlastitoj inicijativi. “Ako neću uzeti ja, uzet će ustaše ili netko drugi – onda je bolje da uzmem ja!” – glasila je logika mnogih. (...)

* * *

...U Prkosu, od proljeća 1943. već se polagano, vrlo polagano, obnavljao krnji život. Nigdje u blizini više nije bilo neprijateljskih garnizona, partizanske komande mjesta iz Lasinje i Skakavca gospodarile su cijelim krajem i preživjeli Prkoščani napokon su bez straha mogli obrađivati svoje njive i okućnice. Oko 80 vojno sposobnih Prkoščana ratovalo je u to vrijeme u raznim jedinicama u NOV-u, a preostalih oko 70 živjelo je u provizornim bajtama na zemljištima rodbine i prijatelja, većinom u malo zaklonjenijem Sjeničaku. Oni hrabriji već su počeli slagati nadstrešnice ili kakve-takve bajte na svojim zgarištima u Prkosu. Bili su to uglavnom nešto stariji ili vojno manje sposobni muškarci, jer pokolj je preživjelo jedva desetak prkoških žena i djevojaka i nešto malo više dječaka i djevojčica... LJuban V. Korać, ugledan i općenito cijenjen na obje strane potoka Vezovnik, koji je u ustaškom “čišćenju” 1941. izgubio suprugu i dva sina (stare pet i jednu godinu), bio je prvi Prkoščanin koji se “zagledao” u Banski Kovačevac: čim je demobiliziran, pošao je po svoju simpatiju Janu Đerek, sestričnu mojeg prijatelja Mate, i s njom obnovio kuću na Prkosu. Još nekoliko Prkoščana, koji su ratovali po cijeloj zemlji i poslije rata ostali u vojnoj službi po raznim garnizonima, stupilo je u mješovite brakove koji poslije rata na Prkosu više nisu bili rijetkost. To ipak nije premostilo prigušivane kivnje između Prkosa i Banskog Kovačevca, koje su još dugo tinjale, politički i policijski potiskivane ispod tepiha koji se zvao “bratstvo-jedinstvo”. Sindrom “1941.” zamirao je vrlo polako i nikad nije sasvim zamro.(...)

* * *

Kad je navršio 80 godina, Mata Đerek je odlučio – “da istina ostane za spomen” – točno popisati sve postradale iz Banskog Kovačevca za vrijeme Drugog svjetskog rata. Tako je pobrojao 17 koji su poginuli u ustaškoj uniformi, većinom posljednjih dana rata i na Križnom putu; 10 ih je tijekom cijelog rata poginulo u domobranstvu, šesnaestoricu su partizanski organi 1944–45. odveli iz kovačevačkih kuća i nikad se nisu vratili, a od partizana je stradalo još osmero kovačevačkih civila koji su se kao prognanici ili izbjeglice sklonili u Rečicu i u druga sela oko Karlovca. Pored toga, tri su Kovačevčana poginula kao partizani (od 12 koliko ih je ukupno bilo u NOV-u), četvero Kovačevčana strijeljali su ustaše kao partizanske suradnike ili “nepodobnike”, a četiri su poginula u jednom bombardiranju iz zraka i uslijed drugih ratnih okolnosti. (Istovremeno, pored oko 450 žrtava ustaškog “čišćenja”, 26 Prkoščana poginuli su kao borci u sastavima NOV-a, jedan je poginuo kao četnik, dvojicu su iz vlastitih redova strijeljali partizani – jednog jer je zakazao na stražarskoj dužnosti i jednog zbog kršenja discipline.) (...)

Mata je, kao vrstan tesar, krenuo obnavljati kuće na susjednom Prkosu i tako je završio Drugi svjetski rat između Prkosa i Banskog Kovačevca, ali nad cijelim krajem ostala je lebdjeti trauma koja se zove godina 1941. i pridružila se nova trauma koja se zove godina 1945. Po mnogočem to nisu jednake traume, a najveća je razlika što se o jednoj neprekidno pričalo i pisalo, često na izvitopereni način, dok se o drugoj moralo šutjeti. (...)

* * *

S televizijskih ekrana, poput uljeza, u seoske kuće Banskog Kovačevca i Prkosa uvlačile su se napetosti koje su osamdesetih godina razdirale Jugoslaviju. Znaci krize nahrupili su i u svakodnevni život: nestašica deterdženata i benzina, nezadrživa inflacija, vožnje s ograničenjima “par-nepar” zbog kojih djeca iz gradova ponekog vikenda nisu mogla stići u posjete roditeljima u selo. A kad su ipak stizala, donosila su iz gradova kavanske viceve i mudrolije o razlozima krize: nemamo više Tita, nitko nam ne da kredita. Za sve su nam krivi Srbi koji nas tlače, Slovenci koji nas eksploatiraju, Bošnjaci koji nas sišu, Makedonci i Crnogorci koje nosimo na grbači. I obrnuto, za sve su nam krivi Hrvati i Slovenci koji otimaju od nas i sve daju Albancima da nas protjeraju s Kosova i okljaštre nam majčicu Srbiju. A Hrvati, naročito oni, opet nam pripremaju 1941, ne daj Bože, ali ovaj put neće proći, ništa nas više neće iznenaditi. Ne sjećam se da li je već tada, u ranoj predigri rata, bila “otkrivena” i globalna zavjera protiv Srbije kojoj se konci vuku iz Vatikana.

U gostionici kod Steve Koraća o takvim su temama Prkoščani i Kovačevčani sve do 1989–90. razgovarali u “polu šala-polu zbilja” natuknicama, iako se u javnim glasilima o tim temama moralo šutjeti. Od 1950. do 1990. godine u socijalističkoj Jugoslaviji moglo se javno raspravljati o potrebnim reformama društveno-ekonomskog sistema, pod uvjetom da kritičnost tih rasprava ne zadire preko nekih nepisanih, a ipak svima znanih granica. Za kritičke rasprave o međunacionalnim i međurepubličkim odnosima nije bilo ni takve, minimalne tolerancije.(...)

Mislim da je to Zoran M. Marković odlično sažeo u slikovitoj tvrdnji da se “upravo u tim potpuno zapušenim ventilima nezadovoljstva” krije dobar dio krivice za ratove koji su nas zadesili devedesetih godina (zbornik Srpska strana rata, Beograd 1996, str. 639).

Taj eksplozivni, prijeteći “lonac” u kojem je potmulo bujao srpsko-hrvatski spor zvao se “bratstvo i jedinstvo”. Geslo je vjerojatno skovao J. B. Tito, majstor za efektne slogane koji zvuče privlačno, iako nisu u najboljim odnosima s istinom (“Vlast narodu”, “Tvornice radnicima”, “Tuđe nećemo, svoje ne damo” i sl.). Tko da se usprotivi lijepim riječima “bratstvo-jedinstvo”, koje zvuče tako plemenito i dobronamjerno? Problem je, međutim, u tome što u odnosima među narodima i državama, u doslovnom smislu tih riječi, bratstvo-jedinstvo ne postoji i nikada nije postojalo.(...)

* * *

Beogradske Večernje novosti objavile su 24. rujna 1986. godine dijelove “Memoranduma SANU” (Srpske akademije nauka i umetnosti), teksta na kojem je 16 akademika radilo već više od godinu dana. Iako “Memorandum” još nije bio dovršen ni redigiran, objavljivanje njegovih dijelova proizvelo je dramatičan zaokret u raspravama o tadašnjoj jugoslavenskoj krizi. Umjesto dotadašnjih prilično suzdržljivih analitičkih tekstova o potrebnim reformama zakržljalog društveno-političkog sistema, “Memorandum” se na jednostran i izazovan način usredotočio na međunacionalne odnose. Slovenija i Hrvatska direktno su optužene da su “utemeljile političku i ekonomsku dominaciju u kojoj ostvaruju svoje nacionalne programe i ekonomske aspiracije”, da “zadovoljavaju svoje interese na račun Srbije”, da su Srbiju stavile u “podređen položaj” i da podržavaju “fizički, politički, pravni i kulturni genocid nad srpskim stanovništvom Kosova i Metohije”. (...)

Kad je godinu dana kasnije (23–24. rujna 1987) na Osmoj sjednici CK SK Srbije proizveden u neprikosnovenog “vožda”, Slobodan Milošević je akademske teze “Memoranduma” pretvorio u razorno ratno oružje u pohodima za osvajanje vlasti nad cijelom Jugoslavijom ili barem nad njenim što većim dijelovima. RTV Beograd, dnevnik Politika i dobar dio drugih listova postali su efikasni propagatori Miloševićeve agresivne politike.(...)

Tadašnje hrvatsko političko vodstvo nije bilo doraslo nastaloj situaciji. Nesposobno da primjereno odgovori Miloševićevoj politici i propagandi, uvuklo se u znamenitu “hrvatsku šutnju”, kvazimudru metodu koja nažalost nije rijetkost u povijesti hrvatske politike. (...)

Slutnju da bi se iz tih srpsko-hrvatskih prepucavanja moglo izroditi i nešto mnogo gore, prvi put sam osjetio u listopadu 1988. godine u Beogradu, gdje sam kao urednik hrvatskih izdanja ljubljanske “Cankarjeve založbe” sudjelovao na godišnjem Sajmu knjiga. U kući mojih bliskih prijatelja Voje, Mine i Planinke Kovačević zatekao me Pavle Jakšić, general-pukovnik u penziji, kojeg sam poznavao još od 1944. kad je bio načelnik Glavnog štaba NOV-a Hrvatske. NJemu svojstvenim prividno šaljivim, a zapravo svadljivim načinom, odmah me napao: “Ti si, Slavko, za mene Hrvat koji radi za Slovence, a to ti je nešto najgoreg što uopće može biti. Ali ti si i Jevrejče i bio si dobar partizančić, pa ti zato govorim sasvim prijateljski: reci ti tamo tvojim Hrvatima i Slovencima da smo ih mi Srbi u ovome stoljeću dva puta oslobodili. Ali ako ih sada po treći puta budemo oslobodili, više ih nikad nitko neće morati oslobađati. Jesi li me razumio?” Naravno da sam razumio, pogotovo kad je Pavle dodao još neke primjedbe o svom rodnom selu Blatuši i sudbini njegovih suseljana u glinskoj crkvi početkom kolovoza 1941.

Dan ili dva kasnije kao urednik sam s Dobricom Ćosićem u zgradi Srpske akademije radio na pripremi za tisak jedne njegove knjige koja se objavljivala u izdanju “Cankarjeve založbe”. U pauzi smo šetali prostranim unutrašnjim balkonom s kojeg se širio pogled na impozantni atrij. Prepričao sam Dobrici razgovor s Pavlom Jakšićem, a on je nehajno odmahnuo: “Pa znaš ti Pavla, ne treba ga uvijek preozbiljno shvatiti.” Inzistirao sam na tome da sam čitao ili čuo i mnogo drugih, manje šaljivih i još zloćudnijih izjava od Pavlove, i dodao: “Dobrice, ako se u ovoj državi već moramo rastati, mislim da se moramo rastati kao ljudi.” Ćosić je zastao, naslonio se na ogradu balkona i zagledao nekamo u prazno, u dubinu, u atrij. Nakon duge pauze progovorio je tiho, kao za sebe: “Da, kao ljudi... Rastati se kao ljudi. Ali neće to biti lako, u pitanju su granice...”

Kad sam drugog dana razgovarao s Kostom Čavoškim, koji je pisao predgovor za Ćosićevu knjigu, naveo sam razgovor na slične teme, objasnio svoje bojazni i ponovio misao da bismo se morali rastati kao ljudi. Čavoški se nije zamislio poput njegova prijatelja Dobrice Ćosića; spremno je odgovorio, sa smirenim samopouzdanim smiješkom: “Naravno, rastat ćemo se kao ljudi, čim se sporazumijemo oko granica. Ali bojim se da to neće ići lako.”

Shvatio sam da je to već dobro promišljeni stav i da zaista neće biti lako. Ipak, još uvijek sam ostao prilično naivan. Kad se 1989. godine već počelo javno raspravljati hoće li biti rata, još sam uvijek tvrdio da pravoga rata ne može biti. “Moglo bi biti nekih pojedinačnih incidenata, tučnjave, pa i vatrenih okršaja” – govorio sam utješljivo – “međutim, ako negdje odjednom pogine stotinu ili dvije stotine ljudi, svi ćemo se lupiti po glavi, shvatiti da je to ludost i da treba sjesti za stol i nekako se sporazumjeti...”

* * *

U selima Like, Banije i Korduna nemoguće je naći srpsku obitelj koja od ustaške ruke nije izgubila barem po jednog ili više svojih članova. Godina 1941. ostavila je za sobom mučna sjećanja i latentni strah da bi se to moglo ponoviti. To nije bio racionalni strah. Potisnut u podsvijest, manifestirao se preosjetljivošću na bilo kakvu pojavu koja bi makar i najdaljim asocijacijama prizivala godinu 1941. Protokom godina, kroz nekoliko generacija, taj latentni strah postepeno je blijedio, možda i zamirao, a na životu su ga održavali povremeni “incidentni slučajevi” i nesposobnost hrvatskih vlasti da se s tim problemom primjereno suoče. Događaje iz godine 1941. i cijeli fenomen NDH vlast je tretirala samo paušalno, propagandistički...

Na godišnjim komemoracijama žrtvama Prkosa 21. prosinca nikad nije rečeno da je pokolj izvršila satnija Vjekoslava Maksa Luburića, pa pred narodom nikad nije bio identificiran glavni počinitelj (a sve donedavno to se nije ni znalo, jer temeljita istraživanja o počiniteljima nisu bila ni pokrenuta). Govorilo se samo generalno o ustaškom zločinu, ponekad su spominjana imena dvojice-trojice poznatih lasinjskih ustaša i tako je ostala lebdjeti neizrečena sumnja da su u zločinu 1941. obilno sudjelovala i susjedna hrvatska sela. A ni Kovačevčanima nikad nije dokumentirano rečeno tko je iz njihovog sela zaista bio sukrivac u pljački, eventualno i u denunciranju izbjeglih Prkoščana.(...)

Usprkos svemu, mislim da su Prkos i Sjeničak bili među posljednjim srpskim selima u središnjoj Hrvatskoj koja su podlegla sirenskom zovu koji im iz Beograda poručuje da su u Hrvatskoj životno ugroženi, da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi i da se ta država prostire sve do najudaljenijeg srpskog groba. Na pola puta između Sjeničaka i Prkosa je Banski Kovačevac, iz kojeg im nije prijetila nikakva opasnost. Djeca im većinom žive u gradovima, mnoga u mješovitim brakovima. (...)

Pod utjecajem sve učestalije antisrpske retorike u hrvatskoj javnosti 1989. godine latentni strah srpskog stanovništva ubrzano se budio, a definitivnu potvrdu dale su mu rečenice dr. Franje Tuđmana na Prvom općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990. godine, prema kojima “NDH nije bila samo puka 'kvislinška’ tvorba ni 'fašistički zločin’ već i izraz kako povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom, tako i spoznaja međunarodnih čimbenika, a u ovom slučaju vlade Hitlerove NJemačke, koja je na ruševinama versajskoga krojila novi europski poredak, tih težnji Hrvatske i njenih geografskih granica. Prema tome, NDH nije bila samo puki hir osovinskih sila već je bila posljedak posve određenih povijesnih čimbenika”.

Iz razumljivih razloga, u povijesnom sjećanju srpskog naroda ustaška NDH nikad nije bila i nikad neće biti ništa drugo nego fašistički zločin, klaonica Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ako je NDH, takva kakva je bila, zaista “izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda”, onda hrvatski i bosanskohercegovački Srbi za sebe zaista moraju potražiti drugu državu, pa im parola “Svi Srbi u jednoj državi” odjednom postaje vrlo privlačna. (...)

Već osam dana kasnije, pod spomenikom na Petrovoj gori, nekoliko desetaka tisuća Srba 4. ožujka 1990. skandiralo je protiv Franje Tuđmana. Dominirala je parola “Ovo je Srbija”, a čula se i morbidna rima “nećemo se više dati, nećete nas klati”. Prvi je put na takvom mitingu sudjelovalo i nekoliko Prkoščana, koji su dotad bili prilično kolebljivi.

Kad je postao šef hrvatske države, Franjo Tuđman još je uvijek imao šansu da politički pridobije, ili barem primiri, veliki dio Srba u Hrvatskoj. Iz ratnih i poslijeratnih vremena imao je među Srbima mnogo ljudi s kojima je u raznim prilikama blisko surađivao, imao je i nekoliko srpskih prijatelja i mnogo bliskih poznanstava. Nikad poslije 1989. nijednog nije pozvao na ručak ili na kavu, na prisni razgovor u želji za uzajamnim razumijevanjem. (...)

Početkom 1990. godine na riječnom brodu “Europa” u Beču dr. Tuđman i ja bili smo zajedno na trodnevnom simpoziju s predstavnicima iz zemalja koje su upravo izlazile iz komunizma u višestranačje. U jednoj pauzi, uz kavu, načeo sam temu o Srbima u Hrvatskoj. Tuđman mi je odgovorio: “A molim vas lijepo, što mi s njima još imamo razgovarati? Treba sjesti za stol s Miloševićem i o svemu se dogovoriti. Hrvatski će ga Srbi kao ovce slijediti. A recite mi, Slavko, ima li u Hrvatskoj ikoga, osim mene, koji bi mogao s Miloševićem sjesti za taj stol i s njim u ime Hrvatske postići takav dogovor?”(...)

* * *

Oko 13.30 sati 4. listopada 1991. sa šumovitih obronaka iznad Banskog Kovačevca iznenada je osuta intenzivna puščana, mitraljeska i minobacačka paljba po cijelome selu. LJudi su iz kuća odmah počeli bježati prema Kupi. Iz šume su nahrupili naoružani pripadnici Teritorijalne obrane iz SAO Krajine i navodni dobrovoljci ili mobilizirani rezervisti iz Srbije. Napad je bio u sklopu opće ofenzive koja je toga dana pokrenuta na širokom frontu prema Kupi i na grad Karlovac (vidi knjigu Nebojše Jovanovića Idemo na Zagreb, Naklada Pavičić, Zagreb 2002). Pred brojčano i oružjem daleko premoćnijim napadačima desetak naoružanih Kovačevčana nije pružalo otpor i bježalo je prema Kupi, zajedno s narodom. Napadači nisu pucali u bjegunce, već samo iznad krovova i glava radi zastrašivanja, pa nijedan Kovačevčanin tog dana nije bio ubijen ni ranjen. Svi su skelom prešli na drugu obalu Kupe, u Šišljavić. Od 307 stanovnika, koliko je Banski Kovačevac brojao prema popisu iz proljeća 1991. godine, kod kuća u selu ostalo ih je 16, uglavnom starijih ljudi, koji nisu mogli ili nisu htjeli bježati. Ostao je i Mata Đerek sa suprugom Danicom; kad se zapucalo i susjedi ih pozvali da bježe s njima, Mata je odgovorio da on nikome ništa nije kriv i da se njemu i Danici ništa lošega neće dogoditi. Neki nepoznati vojnici, navodno srpski rezervisti iz Loznice, počeli su Matu grubo ispitivati, prijetiti mu da će ga ubiti, dok nije naišao jedan teritorijalac iz Trebinja, imao je neki čin i navodno se zvao Dakić, koji je odnekud poznavao Matu i zaštitio ga. Izvikao se na vojnike što se tako divljački ponašaju, a Mati je rekao da se njemu i Danici ništa neće dogoditi dok ih on ovdje štiti, ali ne može im jamčiti što će biti kad on ode, a morat će već sutradan u Lasinju. Nešto kasnije ponešto miroljubivije prišao im je jedan od Lozničana, vjerojatno vođa grupe, i naredio Danici da im priredi večeru. Mati je objasnio: “Ovo je sada sve do Kupe Srbija. Ti tu možeš ostati samo ako priznaš srpsku vlast, inače ti je bolje da nestaneš odavde. Mi vas nećemo ubijati, kao što ste vi ubijali naše ljude hiljadu devetsto četrdeset i prve.”(...)

U to vrijeme jedna satnija Zbora narodne garde utaborila se u Lasinji. Neki njeni pripadnici u ophođenju sa Srbima iz susjednih sela ponašali su se bahato i grubo. Osjetivši da se u srpskim selima prikuplja šarena vojska teritorijalaca i paravojnih jedinica, dijelovi ZNG-a pošli su 29. rujna kopati rovove na prilazima prema Prkosu i došlo je do prvog vatrenog okršaja u zaseoku Dobrići, između Prkosa i Crne Drage. Nije bilo ni mrtvih ni ranjenih, ali od toga dana iz Kovačevca više se nije zalazilo u Prkos.

U tjednu između 29. rujna i 4. listopada u Prkosu, Sjeničaku i Dugom Selu prikupilo se s raznih strana toliko vojske da je svakom bivšem ratniku moralo biti jasno kako se priprema velika akcija. U Prkos je stigla i laka artiljerija, koja se ukopala na brdu prema Banskom Kovačevcu. Međutim, nitko iz Prkosa nije izravno i jasno rekao ljudima u Banskom Kovačevcu da im prijeti opasnost. Dan-dva prije 4. listopada jedna je Prkoščanka došla Danici i Mati u kuću i žalila se na opće prilike u kojima se gube stara prijateljstva. Rekla im je kako sklanja u Sjeničak sve što je vrijedno od njenih stvari, jer tko zna što se može dogoditi, kad je tako “do kraja poludio svijet”. Žena je kasnije tvrdila da je time željela upozoriti da i Kovačevcu prijeti opasnost, ali čini se da je Đerekovi nisu dovoljno ozbiljno shvatili ili ona nije bila dovoljno jasna. Kad su je mnogo kasnije pitali zašto tada nije točno rekla o čemu se radi, odgovorila je: “Rekla sam koliko sam mogla i smjela.” (...)

* * *

Tek što je krajiška, srpska ili jugoslavenska vojska 4. listopada zaposjela Banski Kovačevac, već prije mraka istoga dana benzinom je polivena i planula kovačevačka drvena crkva Sv. Petra. Gorjela je cijele noći, sve do drugoga jutra. Drugih paljevina nije odmah bilo, jer im je prethodila pljačka po napuštenim kućama. Danica i Mata nisu smjeli izlaziti iz svoje kuće i dvorišta, ali su ipak dosta toga vidjeli. Jednog znanca iz Sjeničaka Mata je sa svog prozora vidio kako se na traktoru s prikolicom zaustavlja na drugoj strani ceste, pred relativno bogatom kućom kovačevačkog gastarbajtera koji je već dugo bio u NJemačkoj. Traktorist iz Sjeničaka i njegov pomoćnik bez žurbe su iz napuštene kuće iznijeli električni štednjak, frižider, televizor i druge vrednije predmete, sve to natovarili na prikolicu i odvezli se put Sjeničaka. Popodne su se vratili, opet natovarili koliko je prikolica mogla ponijeti, pa zaključali ispražnjenu kuću i ponijeli ključ sa sobom, da bi si tako i za sutradan rezervirali plijen koji je još preostao u kući.

Mata je bio poznat i cijenjen u Sjeničaku, gdje je do 1989. godine često radio kao tesar i s mnogim se ljudima dobro slagao. Već prvog jutra po okupaciji Banskog Kovačevca jedan mladi vojnik iz Sjeničaka došao je u kuću Danici i Mati, pitao ih kako su, da li im što treba i, u znak simpatije i pažnje, donio im kruha i pića. Jadao se na opće prilike i nevolju što kao vojnik u tome mora sudjelovati. Istog i narednog dana još je navratio dva-tri puta, dok ga netko od njegovih starješina nije istjerao iz Matina dvorišta i zabranio mu da dolazi. (Žao mi je što nisam zabilježio ime toga momka, o kojem mi je Mata s mnogo simpatija pričao – op. S. G.) Jedan 18-godišnji mladić iz Sjeničaka, navodno se zvao Lazo Tatula, odbio je izvršiti naređenje da po napuštenim štalama i pašnjacima gornjeg dijela Kovačevca pokupi napuštena goveda i otjera ih u ekonomat Teritorijalne obrane. Rekao je da ne može sudjelovati u pljački svojih susjeda s kojima je donedavno išao zajedno u školu. Pričalo se da je Lazo bio egzemplarno strijeljan radi malodušnosti i nediscipline, no toj verziji nisam uspio naći čvrstu potvrdu. Istovremeno, neki su Sjeničarci sudjelovali u pljački po okupiranom Banskom Kovačevcu, mnogi su izbjegli da u tome sudjeluju, a neki su nastojali pomoći svojim hrvatskim susjedima u nevolji.

Dok je prilično mnogo Sjeničaraca tih dana vršljalo po Banskom Kovačevcu, Mata ni Danica nisu vidjeli nijednog Prkoščanina. Doduše, raštrkani Sjeničak bio je u to vrijeme petnaest puta brojnije selo od Prkosa (Gornji, Donji i Lasinjski Sjeničak više od 2000, Prkos prema popisu iz proljeća 1991. svega 142 stanovnika), ali Mata je očekivao da će ga s Prkosa doći zaštititi i pomoći mu, ako nitko drugi, barem njegov dugogodišnji bliski suradnik i prijatelj Vaso Roknić. Međutim, Vaso se nije pojavio. Ni onih nekoliko dana kad se na Prkosu grupirala vojska za napad na Banski Kovačevac i Lasinju, a iskusni ratnik lako je mogao procijeniti što se sprema, Vaso nije pošao prevaliti tih 600 ili 700 metara od svoje do Matine kuće i u povjerenju upozoriti svog starog prijatelja neka bude na oprezu. Mata to Vasi nikad nije oprostio. Inače vrlo odmjereni Mata Đerek, mislim da je ovaj put preoštro sudio o prijatelju Vasi. Prkos je bio samo mikroskopski djelić velikog napadačkog fronta o kojem su odlučivale daleko više instance od Vase Roknića, zloupotrebljavajući Srbe u Hrvatskoj i vodeći ih u palež, pljačku i rat. U tim okolnostima Vaso nije mogao ništa odlučivati o Prkosu, a jedva nešto malo o svojoj obitelji i sebi.(...)

Ovako raspolućen, Vaso nije htio primiti oružje kad su ga organi pobunjenih Srba u proljeće 1991. obilno dijelili svojim pristašama. Idejom o mješovitim stražama do zadnjeg je časa pokušavao postići primirje bar oko svoga sela, po mogućnosti u cijeloj općini. Kao notorni pomirljivac i “mirotvorac”, vjerojatno je bio pod trajnom paskom krajiške Službe bezbjednosti, koja mu je jednom upriličila temeljiti pretres kuće i iz radionice mu oduzela radio-telefon kojim je do rata komunicirao sa svojim klijentima i familijom. (Zanimljivo je da je u slično doba Vasinom sinu LJubinku u Zagrebu također izvršena kućna premetačina i oduzet mu telefon). Pod vlašću RSK (Republike Srpske Krajine) Vaso se aktivirao u službi opskrbe stanovništva, izbjeglog iz zaraćenih područja i hrvatskih gradova. Surađivao je i prijateljevao s predsjednikom općine Vrginmost Dmitrom Obradovićem, koji se djelomično suprotstavljao ratobornoj politici iz Knina i pokušavao uspostaviti neku vrst tolerancije i kompromisa između vlasti Republike Hrvatske i dijelova Srpske Krajine. Kad je 4. srpnja 1992. Dmitar Obradović, na izlasku iz Topuskog prema Vrginmostu, bio dočekan u zasjedi i ubijen od “nepoznatih počinilaca”, mislim da ni Vaso Roknić nije mirno spavao u Prkosu.

Mata i Danica proveli su pod okupacijom u Banskom Kovačevcu svega dvije noći i tri dana. Trećega dana došao je k Mati iz Sjeničaka dobar znanac, prijatelj iz mladih dana s kojim je zajedno služio kraljevsku vojsku u jednom planinskom puku u Gorskom kotaru. Čovjek nije okolišao i odmah je upozorio: “Mata, večeras bježi sa ženom, kamo god znaš. Nestani. Dogovaraju se kako će te ubiti, jer si previše toga vidio. Znaš sve, tko je otimao tuđe i kome je otimao. Kažu da bi kad-tad mogao svjedočiti protiv njih!”

Mata nije ni trenutak oklijevao, a ni strah ga nije mogao zbuniti. Iz svojih dezerterskih dana znao je sve šumske puteve i staze, sve skrovite prilaze rijeci i skrivene čamce. On i Danica tog su predvečerja napustili kuću goloruki, ne ponesavši ništa...

* * *

U rano proljeće 1992. Matin i Daničin zet Zlatko više ih je puta vozio u Šišljavić, zaselak Rožan Breg, kamo su Kovačevčani dolazili gledati kako se na drugoj strani Kupe uništava njihovo selo. Otkad je 5. listopada 1991. izgorjela crkva Sv. Petra, oko pet mjeseci u Kovačevcu više nije bilo daljnjih paleža. Poslije Daničinog i Matinog bijega i odlaska jednog starog bračnog para uz pomoć Crvenog križa, u selu je ostalo živjeti svega 12 domaćih ljudi koji su odlučili ostati u svojim kućama, ma što bilo. Iako je iz gradova i većine sela SAO Krajine bilo protjerano ili pobjeglo gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo (više od 100 000 izbjeglih i prognanih), vlasti SAO Krajine sve do proljeća 1992. nisu pravile neprilike šačici preostalih Kovačevčana. Napuštene su kuće opljačkane, ali selo je prezimilo gotovo čitavo, avetinjski pusto. U nekoliko napuštenih kuća smjestila se jedinica Teritorijalne obrane SAO Krajine (od početaka 1992. Vojska RSK) koja je držala položaje na desnoj obali Kupe, dok se na lijevoj ušančila hrvatska vojska. Od Karlovca do blizu Siska lijena rijeka Kupa bila je crta razgraničenja.(...)

U toj atmosferi frustracije i resantimana u proljeće 1992. razoren je Banski Kovačevac. S minerskim detonacijama uništene su dotad pošteđene prazne kuće, u požaru su nestale gospodarske zgrade, a u jednoj noći svirepo je ubijeno šestero od onih 12 Kovačevčana koji su pod okupacijom sela ostali kod svojih kuća. Ubojice su bacile leševe u jedan bunar i tek nakon nekoliko dana izvukle ih iz bunara i nekamo otpremile na jednom kamionetu. Sve do danas ne zna se gdje su te žrtve pokopane. Zbog različitih tumačenja tog zločina između Prkosa i Banskog Kovačevca već punih 11 godina traje neprirodno stanje, pa sam pišući ovu priču o dva sela pošao u karlovačku Policijsku upravu, gdje mi je bio omogućen uvid u dokumentaciju. Uvjerio sam se da je istraga provedena vrlo pomno i temeljito i držim da je vrijedno prepričati njene rezultate.

U rano proljeće 1992. potok Slatnjak, koji dijeli Banski Kovačevac na dva dijela, bio je granična crta između dviju “zona odgovornosti” srpskokrajiške vojske: južni dio sela bio je u nadležnosti 11. brigade kojoj se štab nalazio u Vojniću, a sjeverni dio u nadležnosti 4. brigade sa štabom u tadašnjem Vrginmostu, današnjem Gvozdu. U sjevernom dijelu Kovačevca bio je stacioniran treći vod pete čete trećeg bataljona vrginmošćanske brigade. U petoj četi, pa tako i u njenom trećem vodu, svi su vojnici i komandno osoblje bili iz Slavskoga polja i tamošnje okolice i među njima nije bilo nijednog Prkoščanina. Jedne večeri iz štaba bataljona (koji se nalazio u Novom Selu Lasinjskom) došao je u komandu voda u Banski Kovačevac bataljonski “bezbednjak” Pane Bulat. S njim su bili jedan u crno obučeni šutljivi civil i još jedan “bezbednjak” oficirskog ranga kao i Bulat. (“Bezbednjaci” su u krajiškoj vojsci bili oficiri i podoficiri s posebnim ovlastima, nadležni za obavještajnu službu i sigurnost.) Bulat je od komandira voda zatražio pet vojnika za pomoć u privođenju nekoliko starih Kovačevčana koji još žive u selu. Jedan se vojnik odmah dobrovoljno javio, a četvorici je komandir voda naredio da pođu s Bulatom. Prema Bulatovom rasporedu vojnici su iz kuća izveli šestero Kovačevčana – pet žena (Mihalić Katu i Baru, Krupić Veroniku, Lesar Maru i Đerek Maru) i jednog muškarca (Mihalić Grgu). Svih šestero bili su stariji ljudi, u dobi od 63 do 78 godina. Bulat ih je dao okupiti u zaseoku Mihalići; u dvorištu kuće broj 8 otpustio je vojnike i sa svoja dva pomagača ostao je saslušavati uhićenike.

Vojnici trećeg voda iz Slavskoga polja, koji su dali iskaze tijekom policijske istrage, podudarno su svjedočili da su nakon pola ili tričetvrt sata iz zaseoka Mihalići čuli kratkotrajnu, ali vrlo intenzivnu paljbu iz automatske puške i “škorpiona”. Nakon daljnjih petnaestak minuta po vojnike je došao Bulatov pomagač, u crno obučeni civil. Komandir voda ovaj put je odredio drugu grupu vojnika koji su sa šutljivim civilom pošli u zaselak Mihaliće. U dvorištu kuće Zlatka Mihalića zatekli su Panu Bulata pored leševa šestero ubijenih Kovačevčana. Na leševima je bilo vidljivo da su ljudi prije nego su ubijeni bili maltretirani (osobito Grgo Mihalić) i morali su se skinuti skoro do gola. Bulat je naredio vojnicima da leševe odvuku do obližnjeg bunara i bace ih u prazan bunar. Vojnici su vrlo nevoljko izvršili naređenje. Zatim je Pane Bulat naredio da se miniranjem zatrpa bunar, ali to je bilo izvršeno vrlo nestručno i dijelovi leševa mogli su se vidjeti na dnu bunara.

Istražitelji karlovačke Policijske uprave nisu mogli utvrditi točan datum počinjenog zločina, jer iskazi svjedoka u tom pogledu nisu sasvim podudarni, pa na spisu stoji da su ubojstva izvršena “u jednoj od noći između 19. i 23. ožujka 1992”. Ni motivi zločina ne mogu se sasvim precizno utvrditi. Bulatov pomagač, u crno obučeni civil, rekao je vojnicima koji su bacali leševe u bunar da je to osveta za godinu 1941, jer da je on iz jednog sela iza Vrginmosta gdje su mu ustaše na kućnome pragu poubijali cijelu obitelj. (...)

Neki od svjedoka spominjali su i motiv pljačke. Mlinar Grgo Mihalić bio je imućan čovjek i govorilo se da ima ušteđenih njemačkih maraka. Tijekom saslušanja prije ubojstva Bulat je od Grge Mihalića tražio da mu plati 100 000 maraka, najmanje 70 do 80 tisuća, da bi mu poštedio život. Mihalić je navodno predao Bulatu sve što je imao, jedva tri-četiri tisuće maraka, što ubojici nije bilo dovoljno. Bulata nisu pokolebale ni Grgine tvrdnje da je bio najbolji prijatelj sa Srbima iz Prkosa, da su poslije prve ustaške ofenzive u proljeće 1942. kod njega u kući dobili prvu pomoć u hrani i odjeći (što je sve bilo istina). Mislim da je Bulat u pripitom stanju te noći došao u Kovačevac ubijati, naprosto ubijati. Možda je u ime “osvete za 1941.” bio nahuškan od svog pratioca, u crno obučenog šutljivog čovjeka, možda je od svojih pretpostavljenih unaprijed imao dozvolu, možda je čak imao i naredbu, možda je ubijao po vlastitoj inicijativi i odluci, ali je bio sasvim siguran da ga njegovi pretpostavljeni zbog toga neće kažnjavati.(...)

Kad su 1998. godine istražitelji karlovačke Policijske uprave već prilično točno znali što se dogodilo, koncentrirali su se da pronađu mjesto gdje su žrtve pokopane. Pomno su ispitali sve Prkoščane za koje su vjerovali da bi se od njih možda moglo nešto saznati. Nakon prilično oštrog ispitivanja zbunjeni je Svetozar Bižić priznao da je u travnju 1992. u obližnjoj šumi Gusto Cerje vidio neke leševe i da su to vjerojatno bile žrtve iz Banskog Kovačevca. Sa svojim susjedom Mirkom Roknićem bio je u krivolovu. Po strani od šumskoga puta, na udaljenosti od oko 1 km od sela, naišli su na veliki vršlog (prostrani otvoreni sanduk kakav se koristi kod vršidbe) u kojem je bilo nekoliko slabo prikrivenih leševa. Kad su Nikola Bižić i Mirko Roknić nakon nekog vremena ponovno bili na istome mjestu, leševa ni vršloga u Gustom Cerju više nije bilo. Istražitelji su došli i do adrese Mirka Roknića, koji poslije 1995. živi izvan Hrvatske. U telefonskom razgovoru pristao je dati izjavu, koja se u svemu bitnom podudara s Bižićevom.(...)

Za svoj zločin u Banskom Kovačevcu Pane Bulat još nigdje nije odgovarao... Poslije provedene istrage Policijska uprava Karlovac podnijela je kaznenu prijavu i na tome je zasad stalo, jer Bulat nije dostupan hrvatskim vlastima.

Od nadležnih hrvatskih ureda koji se bave tim pitanjima dobio sam neslužbeni podatak da je za vrijeme postojanja RSK izvan ratnih operacija bilo ubijeno oko 700 hrvatskih civila, od ukupno blizu 8 000, koliko ih je poslije svih progona i izbjeglištava ostalo živjeti na tom području. Definitivno precizne brojke bit će poznate kad se stručno provjere i usklade podaci iz različitih izvora. U knjizi Nikice Barića Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990–1995 (str. 384) našao sam podatak da je za razdoblje od 1. 1. 1992. do 30. 9. 1994. u krajinskom MUP-u evidentirano 440 krivičnih djela ubojstva u kojima su ubijene 573 osobe, i to 305 Srba i 268 Hrvata i pripadnika drugih nesrpskih nacionalnosti, od kojih za 195 ubijenih osoba hrvatske i drugih nesrpskih nacionalnosti nisu otkriveni počinitelji.(...)

* * *

Tjedan dana po okončanju akcije “Oluja” stajao sam s Matom Đerekom na ogoljelim temeljima njegove kuće u Banskom Kovačevcu. Štala i velika gospodarska zgrada izgorjele su u podmetnutim požarima, ali na mjestu gdje je stajala kuća nije bilo tragova paleža. Netko vješt demontirao je solidno građenu drvenu kuću i kao građu je odvezao nekamo u nepoznato. Mata joj nije uspio ući u trag. Po svoj prilici doživjela je sasvim neobičnu sudbinu: vjerojatno je bila postavljena negdje podalje u Krajini gdje ju nitko nije poznavao kao kuću Mate Đereka iz Banskog Kovačevca, a onda je došla “Oluja” i postolujni palež po srpskim selima Krajine. I tako je Matina kuća pod egidom jedne vojske opljačkana, razgrađena i preseljena, a pod egidom druge vojske najvjerojatnije spaljena.

Od 119 predratnih kućnih brojeva Banskog Kovačevca samo su dvije kuće ostale koliko-toliko cijele, jer je u njima boravila nadzorna jedinica UNPROFOR-a. Sve što je u selu bilo sagrađeno od drva, uključujući crkvu, više nije postojalo: nestalo je u paležu ili demontirano i nekamo preneseno, poput Matine kuće. Od bivših seoskih zidanica stršali su samo krezubi zidovi, bez krovova, vrata i prozora. Toga dana, svega tjedan poslije “Oluje”, u srušenom selu bilo je već prilično živo. Nitko tu još nije mogao stanovati, ali ljudi su iz svojih izbjeglištava već dolazili izviđati i čistiti oko svojih kuća. U veliko polje prema Kupi nije se moglo, jer su natpisi upozoravali na opasnost od mina. LJetine ionako nije bilo, jer četiri godine nitko tu nije orao ni sijao.

Teško mi je reći jesu li ljudi bili više sretni što su opet u svom selu ili više žalosni i ogorčeni što su ga našli u takvome stanju. Ne sjećam se da sam čuo previše jadikovki. Selom se najviše prepričavalo gdje bi tko mogao pronaći neke svoje stvari koje su odnesene u Sjeničak, Prkos ili nekamo dalje. Mati je netko rekao da je njegov traktor viđen u Teslinom voćnjaku u Lasinjskom Sjeničaku. S mojom “četvorkom” pošli smo u nedaleki Teslin zaselak i, zaista, u voćnjaku je bio Matin traktor, totalno demoliran, nesposoban za vožnju. Mati se činilo da je Tesla, bježeći pred “Olujom”, pokušao pokrenuti traktor, ali mu nije uspjelo. Ostavio je traktor, skinuo s njega sve što je mogao i nestao prema istoku.

Lasinjski Sjeničak bio je mrtvo selo. Dolje oko Križa nekoliko je svježe spaljenih kuća, ali uz cestu prema Kovačevcu sve su kuće još čitave, a u njima ni žive duše. Radoznalost me tjera da zavirim u lijepu malu zidanicu na kojoj su kućna vrata širom otvorena. Na stolu u kuhinji bez reda prostrti tanjuri, na štednjaku uredno pripremljeno posuđe, na kredencu razbacani papiri. Kao da je netko još jutros ovdje živio i onda u žurbi pobjegao i sve ostavio za sobom. Odjednom kraj našega auta iskrsnu dva hrvatska vojna policajca koji nas strogo pitaju što ovdje tražimo. Nakon legitimiranja i našeg objašnjenja uspostavljamo normalan razgovor. Policajci nam kažu kako bi po primljenoj naredbi trebali sprečavati pljačku, ali ljudima iz hrvatskih popaljenih sela ipak gledaju kroz prste. “To će ionako biti sve naše, jer tko se od Srba ne vrati za trideset dana – gubi pravo na svoju kuću i imanje” – komentiraju policajci. (Zaista je prvih dana poslije “Oluje” bila donesena takva nemoguća odluka hrvatskih vlasti, koja je na ne znam čiju intervenciju brzo bila i povučena.) Na povratku u Kovačevac susrećemo čovjeka iz popaljenog Kablara s traktorom koji se na Matino pitanje obješenjački smije: “Idem potražiti svoje, a ako ne nađem svoje, uzet ću tuđe!” (...)

Pljačka po opustjelim srpskim selima tek je započimala. Postepeno, iz tjedna u tjedan, pljačka i palež uzimali su sve više maha, što nitko nije sprečavao, ako nije i podsticao.

* * *

Za vrijeme operacije “Oluja” nijedna kuća u Prkosu nije bila zapaljena, ali je selo gotovo sasvim opustjelo. S rijekama krajiških izbjeglica put Srbije otišlo je oko 130 Prkoščana, među njima i Vaso Roknić. NJegov mlađi brat Milan ostao je u selu, s nepokretnom ženom u postelji i s još svega 17 Prkoščana, pretežno žena, koje se nisu htjele pridružiti egzodusu. Jedne nedjelje, oko mjesec dana poslije “Oluje”, s Vesnom Pusić obilazili smo sela na desnoj obali Kupe i posjetili Milana Roknića u njegovoj kući. Milan je veći dio svog radnog vijeka vodio zadružnu trgovinu Prkos – Banski Kovačevac u Prkosu. Kad se 6. kolovoza užurbano formirao traktorski konvoj za kolektivni bijeg, Milan je nakon kraćeg oklijevanja odlučio ostati kod kuće. Sa ženom vezanom za krevet ne ide nikamo, pa što bude.

Krajiška vojska napuštala je položaje uz Kupu i povlačila se kroz Prkos prema Lasinji i Vrginmostu, a detonacije koje su se približavale najavljivale su nastupanje hrvatske vojske od Karlovca. Vijesti s radija i televizije potvrđivale su slom Republike Srpske Krajine. Mnoge u Prkosu obuzela je panika – idu ustaše, vraća se 1941. Sve što su mogli užurbano su tovarili na traktorske prikolice, uz pomoć i pod nadzorom vojske. “Četeresprve sam pobjega’ u lapama kroz snijeg, sad ću se bar vozit na traktoru” – gorko se šalio stari Prkoščanin, a krajiški ga je oficir tješio da je sve to privremeno, jer doći će vojska iz Srbije i vratiti Srpsku Krajinu.(...)

Milan Roknić zatvorio se u kuću sa ženom, zabrtvio vrata i prozore i pomno osluškivao odlazak jedne vojske i onda dolazak i prolazak druge. Kad se nakon dva dana odvažio izaći u dvorište, opazili su ga vojnici jedne hrvatske ophodnje i s uperenim ga puškama opkolili. Milan je bio prvi Srbin-muškarac kojeg je hrvatska vojska zatekla u Prkosu. Uz grube prijetnje i bubotke s puščanim cijevima u leđa, dugo je saslušavan u svom dvorištu, dok nije naišao jedan vojnik iz susjednog hrvatskog sela Novo Selo Lasinjsko, koji je prepoznao Milana i spasio ga od daljnjih maltretiranja. Ipak mu je vojska rekvirirala traktor, koji mu je nakon 12 dana bio vraćen, još uvijek u voznom stanju. Odonda Milana više nitko nije dirao; penzionerski mirno živi u svojoj kući i njeguje ženu, koja je već 20 godina vezana za krevet. S njim u kući danas stanuju i njegove dvije kćerke, koje su ratne godine preživjele u Zagrebu. Kao Srpkinje, obje su na svojim radnim mjestima iskusile neke neugodnosti, ali – za razliku od mnogih drugih Srba – nisu bile otpuštene. Na istim su poslovima još i danas. Međutim, u Zagrebu su živjele u unajmljenom stanu, koji su nakon višegodišnjeg spora morale napustiti. Sada žive u Prkosu i svakog radnog dana putuju u Zagreb na posao i natrag kući u Prkos.

Milanov stariji brat Vaso otišao je 6. kolovoza 1995. s konvojem u Srbiju, a njegova žena Milena ostala je kod kuće u Prkosu. Rastanak je bio prava drama. Negdje u Krajini živio je još jedan umirovljeni pukovnik Vaso Roknić, kojeg su neke hrvatske novine u dva-tri navrata spominjale u nepovoljnom kontekstu. Vjerojatno je bio upleten u diskriminaciju lokalnog hrvatskog stanovništva, što se za našeg Vasu nikako ne bi moglo reći. Naš Vaso, Prkoščanin Vaso Roknić, kao trijezan i iskusan čovjek, već je vrlo rano ocijenio da RSK, takva kakva je bila, neće moći opstati. Kad je 5. kolovoza vidio da će pred naletom hrvatske vojne sile RSK šaptom pasti, Vaso se pobojao da bi kao pukovnik JNA mogao stradati u neizbježnom početnom metežu. Možda bi ga netko brzoplet poistovijetio s onim drugim, već obilježenim pukovnikom Vasom Roknićem? Tako se Vaso odlučio pridružiti zbjegu, iako je njegova žena Milena odbila da pođe s njim. Nisu je mogli razuvjeriti Vasine molbe, nagovaranja i uvjeravanja – Milena je ostala neumoljiva. U njihovoj obitelji i među bližim prijateljima govorilo se da je Vaso doduše pukovnik, u vojsci, ali Milena je general u kući. Bila je zaista žena snažne volje, jaka ličnost. Vaso je bez nje sjeo na traktor, a ona je dočekala kćerku iz Pule i sina iz Zagreba, koji su dohrlili ubrzo poslije vojske da joj pomognu održati kuću. (...)

Među posljednjima se iz izbjeglištva sa suprugom Anđelijom vratio gostioničar Stevo Korać, koji je ubrzo umro. Kad je traktorski konvoj srpskih izbjeglica s Korduna i Banije 7. kolovoza poslije “Oluje” prolazio kroz Sisak, po nekim ulicama grada formirao se špalir građana koji su ispraćali izbjeglice uvredama i porugama. Neki su ljudi iz špalira bacali kamenje na izbjeglice. Jedan je kamen pogodio Stevu Koraća u glavu. Kao posljedica, glava mu je ostala deformirana i njegovo se zdravstveno stanje neprekidno pogoršavalo. Kad je postalo kritično, Anđelija ga je iz izbjeglištva povela natrag u Hrvatsku, da kod kuće umre.

Obližnja srpska sela sjevernog Korduna stradala su u “Oluji” i poslije “Oluje” uglavnom teže od Prkosa. Ako izuzmemo kamenovanog Stevu Koraća, u Prkosu poslije “Oluje” nije ubijen niti jedan čovjek. Vojska je već u prvom naletu vandalski demolirala spomen-park, opljačkala zadružnu trgovinu, gostionicu i neke napuštene kuće, ali nijednu kuću nije zapalila. (...)

U Sjeničaku, Dugom Selu, Čremušnici, Boviću, po srpskim selima cijelog obližnjeg kraja, uništavanja su 1995. bila razmjerno mnogo veća nego u Prkosu. Prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora, na cijelom napuštenom području propale RSK poslije završetka ratnih operacija podmetnutim požarom i minama sasvim je uništeno ili onesposobljeno za stanovanje više od

26 000 kuća i ubijeno je 760 civilnih osoba srpske nacionalnosti. (...)

Tijekom radnog tjedna Banski je Kovačevac čudno pusto selo; na kućištima gdje je prije rata bilo 119 domaćinstava danas (godine 2006) stoji blizu 100 novih i prostranih kuća – među kojima je tri četvrtine praznih. Tek vikendom selo vidljivo oživi. Vlasnici praznih kuća, mlađi Kovačevčani koji rade i žive u gradovima, dolaze automobilima uživati u odmoru i usput malo obraditi okućnice. Polja ostaju neobrađena, na njivama raste drač i metar visoka trava, a po bivšim pašnjacima na slikovitim obroncima širi se mlada šuma koja sve gušće pritišće selo. Kad bi se ovako nastavilo, Kovačevac bi možda mogao opstati samo kao pusto vikendaško naselje bez lokalnog stanovništva kao neophodne infrastrukture. Bojim se da ni takvo vikendaško naselje ne bi bilo trajno privlačno. Tijekom 10 godina poslije “Oluje” u selu je umrlo 20 povratnika, sve samo starijih ljudi, među njima i Danica i Mata u ljeto 2005. godine. U godini 2006. u Kovačevcu još živi 92 stanovnika, od kojih je svega jedna četvrtina mlađa od 60 godina.

Nije mnogo drukčije ni u susjednom Prkosu, gdje živi svega 70 stanovnika, s još manje djece nego u Kovačevcu. Svega jedan dječak trebao bi polaziti osnovnu školu u Lasinji, ali majka je pošla u Karlovac i unajmila podstanarsku sobu. Boji se da bi joj sina u Lasinji, kao jedino srpsko dijete u razredu, ostali učenici bojkotirali i vrijeđali, pa će dječaka radije školovati u Karlovcu. Slično Kovačevcu, Prkos za dane vikenda i u ljetnim mjesecima donekle oživi, jer iz gradova stižu mladi Prkoščani, često i s djecom. Za razliku od Kovačevca, u Prkosu ima mnogo manje lijepo obnovljenih kuća i znatno više zapuštenih. Ipak, upravo u ljeto 2006. kao da se nešto novoga počelo zbivati: Zagrepčani dolaze u Prkos kupovati napuštene kuće i zemljište. Samo u jednome zaseoku gotovo istovremeno kupljene su tri kuće s pripadajućim vrtovima i njivama. Jedna će se obitelj odmah tu naseliti i baviti poljoprivredom, dvije će to zasad koristiti samo za vikend, ali razmišljaju i o razvitku gospodarstva. Javljaju se i novi interesenti i cijene kuća i zemljišta već primjetno rastu.

Čuo sam da i u Kovačevcu već ima sličnih kombinacija. Prerađivači prehrambenih proizvoda i velika trgovačka poduzeća traže kooperante koji će ih opskrbiti zdravom hranom. Možda se cijeli kraj ipak ne pretvori u pustoš: krajolik je neodoljivo privlačan, vrtovi i pašnjaci neiskorišteno su blago, a za pola sata vožnje možeš biti u Karlovcu, za tričetvrt sata u Zagrebu.

Možda će se tako pojaviti neki novi Kovačevčani i novi Prkoščani koji će pomoći da se prebrodi barijera između dva susjedna sela, koja je danas tvrđa nego ikad. Godine 1945, poslije stradavanja koja su u ovome kraju bila nesrazmjerno obimnija od nedavnih, odnosi između Banskog Kovačevca i Prkosa ubrzo su se počeli normalizirati. Danas, 11 godina poslije “Oluje”, postaju sve nenormalniji.