Nestanak “dece” komunizma

Hrvatski su mediji posljednjih dana bili zaokupljeni, ili još uvijek jesu, dvjema vijestima koje je naizgled vrlo teško ili čak nemoguće dovesti u bilo kakvu zajedničku vezu, ali što za nas ne bi trebala biti prepreka da ih, barem za ovu priliku, tj. u ovome tekstu, izravno ne sučelimo i pokušamo, štoviše, svesti na kakav-takav zajednički nazivnik. Prva je vijest silazak Ivice Račana, dugogodišnjega predsjednika Socijaldemokratske partije, nasljednice nekadašnjega SKH, s političke scene, koji je zbog teške i neizlječive bolesti bio primoran da, u trenutku kad mu je bolest dosegla vrhunac, podnese ostavku na sve funkcije, te napiše i javno objelodani politički testament. Račan je, u zemljama nastalim od SFRJ, poslednji značajni lider koji je bio visokopozicionirani političar i u socijalističkoj, jednopartijskoj nomenklaturi, a koji se u političkom vrhu održao sve do današnjih dana. I sada, kad je otišao, nekako se sam od sebe nameće zaključak da s njegovim odlaskom odlazi u nepovrat i ideologija ili svjetonazor koji je on dugi niz godina (posljednjih, doduše, sve manje i manje) zastupao, a to je – socijalizam. A u ne tako davnoj prošlosti, štoviše, i komunizam, odnosno marksizam. S druge strane, hrvatskim je medijskim prostorom, paralelno s eskalacijom Račanove bolesti, protutnjala i jedna vjestica koja se, istina, nije probila do naslovnih stranica, ali koja je svejedno ostavila vidljiva traga: stručnjaci iz Ministarstva obrane Velike Britanije, točnije iz jednog odjela tog Ministarstva koji se zove Centar za razvoj, koncepte i doktrinu, a predvodi ga stanoviti kontraadmiral Kris Peri, u izvještaju dugačkom 90 stranica koji govori o tome što planetu Zemlju može očekivati u idućih nekoliko desetaka godina, pored raznih drugih “trista čuda” kao što su prenapučenost planete, nove ekološke katastrofe izazvane globalnim zatopljenjem, daljnje tenzije između islamskog svijeta i Zapada, nezadrživi uspon Kine i Irana itd. – najavljuje i rivajvl iliti kambek marksizma, tj. marksističkog (komunističkog) pogleda na svijet. U izvještaju (kako je prenio zagrebački “Jutarnji list”) doslovce piše: “Srednja će klasa postati revolucionarna, preuzevši ulogu koju je Marks predvidio proletarijatu.” Iz nastavka teksta proizlazi da se ta teza “zasniva na rastućem jazu između srednje klase i superbogataša s jedne i sve brojnije populacije urbane potklase koja živi u slamovima, s druge strane”. I eto: dok mi s prostora bivše Jugoslavije – Račanovom smrću, eto, sada i u Hrvatskoj – sahranismo komunizam i marksizam, činilo se za sva vremena, eksperti iz vojno-obavještajnih krugova Velike Britanije ponovno ga uvode na velika vrata, smještajući ga, dapače, na globalnu, tj. svjetsku razinu. Pa sad, tko je tu lud, a tko pametan? I o čemu se tu, zapravo, radi? Dakako, nitko ne tvrdi da će se prognoza o kojoj je riječ sa stopostotnom sigurnošću i obistiniti. Bit prognoze i jest u tome da predskazuje budućnost samo uz određeni postotak vjerojatnosti, koji može biti 80 posto, a može, primjerice, biti i tek nešto veći od 50 posto. Za nas će, međutim, ovdje najzanimljivije biti pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta. Naime, što je čemu i u odnosu na što, u minulih stotinjak godina više-manje zajedničke historije eksjugoslavenskih naroda, bilo kontinuitet, a što diskontinuitet, koji je bio “smisao” te historije (ako je o nekom “smislu” tu uopće umjesno govoriti) i kako će ta, već odvrćena, historija biti jednoga dana interpretirana u budućnosti koja je pred nama, a koja, kako tvrde, očito, vrlo dobro obaviješteni krugovi, ne isključuje ni iznenađenja koja su se još do jučer činila nemogućim? Da budem jasniji, sve ovo može biti vrlo zgodan povod da na trenutak zastanemo i upitamo se što nam se, u stvari, dogodilo i što će nam se tek (možda) dogoditi. Kad je 1989. godine pao Berlinski zid, činilo se da je s komunizmom i socijalizmom u istočnoj Europi jednom zauvijek svršeno. Znamo što se dogodilo samo godinu, dvije ili tri poslije: raspale su se sve višenacionalne države u istočnoj Europi, u kojima je komunizam bio službena, tj. državna ideologija, pa se tako raspala i Jugoslavija. Na našu žalost, jedino ona u krvi. U nekim zemljama nastalim iz SFRJ (bivšim jugoslavenskim republikama) “političari starog kova” koji su sačinjavali bivšu, komunističko-socijalističku nomenklaturu ostali su u političkoj orbiti i u novonastalim okolnostima, u kojima je nova poželjna doktrina, umjesto socijalizma i komunizma, postao novi kapitalizam iliti neoliberalizam, u nekima je pak vrlo brzo došlo do smjene i tako radikalnog diskontinuiteta koji se još sredinom osamdesetih nije gotovo mogao ni naslućivati (pa čak ni kod takvih eksperata kao što su analitičari-stratezi iz britanskoga MO-a). Najbrže je smijenjena stara politička garnitura u Bosni i Hercegovini. Tko se danas sjeća Pozderacâ, Dizdarevićâ ili, recimo, Branka Mikulića, a još prije dvadesetak godina činilo se da su vječni? S druge strane, politički simbol Bosne i Hercegovine postao je, osobito u ratnim godinama, Alija Izetbegović, koji je svih onih 45 godina postojanja SFRJ proveo što na marginama, što u zatvorima... Ivica Račan, kao što rekosmo, ode sa scene posljednji, ali i tu treba imati u vidu jednu važnu činjenicu. Račan je samo na papiru (bio) nekakav statusni simbol nečega što se zove hrvatska ljevica, no u svijetu realnosti on s ljevicom nije imao mnogo toga zajedničkog – još od 1990. godine, kad je na vlast u Hrvatskoj došla Tuđmanova Hrvatska demokratska zajednica. Račan je, razumije se, mogao o sebi misliti što je god htio, pa čak i to da je upravo on najveći i jedini baštinik “tog nečeg” što nosi tako uznosito (ili, za neke, tako omraženo) ime kao što je hrvatska ljevica (ma što ono uistinu značilo), no u stvarnosti je on činio sve što je bilo u njegovoj moći da se od ljevičarskih tradicija u Hrvatskoj, i općenito od “lijevih” vrijednosnih opredjeljenja kao takvih, u svojoj vlastitoj političkoj praksi maksimalno udalji. I kao političar u opoziciji, ali i kao hrvatski premijer, u periodu 2000-2003. Prihvatio je, uz stanovite modifikacije, neoliberalizam i globalizam kao poželjan smjer razvoja hrvatskoga društva, javno je priznao (i na to se, svojedobno, često pozivao) da mu je najveći ili čak jedini pravi politički uzor u europskim i svjetskim razmjerima proamerički orijentirani britanski premijer Toni Bler, a prvo što je 1990, kad je u Hrvatskoj došlo do smjene vlasti, učinio, bilo je to da je iz vrha SKH-SDP-a, na čijem se čelu nalazio od prosinca 1989, izbacio sve one koji su makar malo, i makar samo svojim imenima i prezimenima, podsjećali na “stara vremena” – uključujući i jednog Dragu Dimitrovića (čovjeka koji je, zajedno sa Celestinom Sardelićem, daleko najzaslužniji za raspisivanje slobodnih, parlamentarnih izbora u Hrvatskoj 1990), Ivu Družića (danas jednoga od vodećih ekonomskih stručnjaka u Hrvatskoj, koji se uspio afirmirati i u svijetu), pa čak i svoju tadašnju, inače beskrajno lojalnu tajnicu... Javnosti u Srbiji to možda nije poznato, i baš zato treba naglasiti: u hrvatskoj se politici, u posljednjih desetak godina, mnogo većim i konzekventnijim ljevičarem pokazao aktualni hrvatski predsjednik, inače jedan od osnivača HDZ-a Stjepan Mesić nego onaj od kojega bi se to, po logici stvari, trebalo očekivati – predsjednik Socijaldemokratske partije i bivši komunistički aparatčik Ivica Račan (pustimo sad po strani onaj kontroverzni Mesićev govor iz 1992. pred hrvatskim iseljenicima u Australiji). Do dana današnjega, od hrvatskih se vrhunskih političara jedino Mesić usudio eksplicite dovesti u pitanje neoliberalizam kao poželjan sistem vrijednosti u Hrvatskoj, a kad je to, u jednome svom kontroverznom govoru pred ekonomistima, učinio – ima, možda, dvije ili tri godine od tog događaja, o kojem se u Hrvatskoj mnogo pisalo – Račan je mudro šutio, što je općenito bio prepoznatljiv stil njegova vladanja i ponašanja u profesionalnoj politici. Kad s današnje vremenske udaljenosti gledam na zemlje proistekle iz SFRJ i na načine na koje su se, početkom devedesetih, one osamostalile, uviđam koliko je svaka od njih bila, i jest, specifičan, posve zaseban slučaj, tako da mi se sve više čini da je pravo čudo kako su one toliko mnogo vremena uopće mogle koegzistirati zajedno, u jednoj, zajedničkoj državi. Ipak, pojednostavljenja radi, ograničit ću se u ovome osvrtu samo na tri zemlje (nekadašnje jugoslavenske republike), ali po mnogo čemu najvažnije – na matične države naroda koji su 1918. i stvorili Jugoslaviju: na Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju. Slovenija je najbezbolnije kročila iz starog u novo doba, po cijenu, jedino, onoga rata iz ljeta 1991. koji mnogi, ne bez razloga, nazivaju operetnim ratom. Slovenija je primjer zemlje u kojoj je vrlo sretno, rekao bih idealno, stvoren konsenzus oko nekih temeljnih nacionalnih pitanja – i to dovoljno vremena prije definitivnog sloma Jugoslavije i osamostaljenja kako Slovenije, tako i Hrvatske, u ljeto 1991. Jedan moj dobar poznanik, koji je do 1990. bio u samome vrhu hrvatske politike, a danas se uspješno bavi privatnim biznisom, prepričao mi je svoj susret i razgovor s tadašnjim predsjednikom SK Slovenije, a potonjim predsjednikom Republike Slovenije (od 1991. do 2002) Milanom Kučanom, koji se dogodio u ljeto 1989. na južnodalmatinskom otoku Korčula. Na zaprepaštenje svojih sugovornika, Kučan je toga ljeta, prije gotovo punih 18 godina, posve opušteno govorio o budućem (zapravo, kako je ispalo, skorom) razgraničenju Slovenije od ostatka jugoslavenske države, dosta precizno tumačeći kuda će sve, jednoga dana, ići slovenska državna granica, uključujući čak i granični pojas na Jadranskom moru (oko čega se između Slovenije i Hrvatske i danas vode veliki i mutni sporovi). Da je takvo što, tih istih dana, elaborirao Janez Janša ili, primjerice, Dimitrij Rupel, razloga za čuđenje vjerojatno i ne bi bilo, ali kad je to izašlo iz usta čovjeka koji je u to vrijeme bio na čelu komunističke organizacije jedne republike, oni koji su tom razgovoru prisustvovali, Kučanovi kolege iz hrvatskoga SK, nisu mogli prikriti svoje iznenađenje i zatečenost. Danas se, razumljivo, ta Kučanova ljetna “spika” o granicama ne čini nimalo čudnom, još manje ekscesnom, kao što nije slučajno da je Kučanovo “zlatno doba” – punih jedanaest godina njegova predsjednikovanja Slovenijom – nastupilo tek nakon što je ta zemlja stekla svoju državnu nezavisnost, iako je on po svom habitusu i političkom podrijetlu čovjek iz bivše, komunističke nomenklature, članovi koje su bili i takvi politički “teškokategornici” kao što su Stane Dolanc, Mitja Ribičič i France Popit. U Sloveniji u ono prijelomno doba, na isteku osamdesetih i na ulasku u devedesete, naprosto nije bilo krupnih, još manje dramatičnih podjela unutar slovenskoga nacionalnog korpusa, pa su se “stari” i “novi” političari i mogli relativno lako i bezbolno ujediniti unutar jednoga i jedinstvenoga nacionalnog projekta. Ono što je sredinom osamdesetih zagovarala slovenska opozicija okupljena oko “Nove revije”, zagovarao je, samo nekoliko godina kasnije, i sam slovenski državno-politički establišment na čelu s Kučanom; to ne znači da su oni baš u svemu bili politički istomišljenici (nisu ni danas, naprotiv), ali političke i ideološke razlike među njima naprosto nisu bile toliko značajne da bi na bilo koji način mogle ugroziti njihov složan i solidaran nastup u danima kada se Sloveniji radilo o glavi. Mi, naravno, znamo i zašto je to tako: pozicija SR Slovenije bila je relativno komotna i jednostavna iz razloga što je riječ o etnički izrazito homogenoj zemlji, koja se upravo zbog svoje homogene etničke strukture mogla bez većih potresa otcijepiti od ostatka Jugoslavije. A slovenski je nacionalni projekt, čini se, ionako trajao mnogo duže i mnogo postojanije nego što se to onda, za postojanja SFRJ, činilo. Svjedočenja Dobrice Ćosića s jedne, a Dušana Bilandžića s druge strane (iako su njih dvojica apsolutni politički neistomišljenici) o nekim, tada se činilo, čudnim izjavama Edvarda Kardelja o Jugoslaviji kao tranzitnoj tvorevini, još debelo za života Josipa Broza Tita, to najbolje potvrđuju. Za razliku od Slovenije, susjedna država Hrvatska posve je druga priča, koja sa slovenskom gotovo da nema nikakve veze. Specifičnost je Hrvatske u tome što je za postojanja SFRJ imala jaku političku emigraciju. Ta je emigracija nastajala u nekoliko valova. Od valova koji su nastali nakon Drugog svjetskog rata, dva su apsolutno najznačajnija: prvi neposredno nakon sloma Nezavisne države Hrvatske, odmah iza 1945, a drugi poslije sloma Maspoka, početkom sedamdesetih godina. Tu još valja pribrojiti i jedan val koji se dogodio kasnih šezdesetih godina, dakle neposredno prije Maspoka. Dugogodišnji ministar obrane RH i desna ruka Franje Tuđmana devedesetih godina emigrirao je iz SFRJ, primjerice, za Veliku Gospu 1968. Hrvatska je politička emigracija, vrlo brojna a još više utjecajna, rasprostranjena po cijelome svijetu, od Sjeverne i Južne Amerike preko zapadne Evrope do Australije, imala samo jedan strateški cilj: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nacionalne hrvatske države koja bi trebala biti mnogo veća od Hrvatske u avnojskim granicama, a idealnom se solucijom najvećem dijelu politički aktivnih emigranata činila “Hrvatska do Drine” (po uzoru na nekadašnju, propalu NDH). Franjo Tuđman jedini je hrvatski političar koji je na vrijeme uvidio da, u datom trenutku, može doći na vlast samo ako sklopi deal s tom i takvom emigracijom (ali ne tako što bi preuzeo sve njene ideje i vrijednosti: emigracija je morala preuzeti i mnogo toga njegovoga). To je i učinio, a za svoje najbliže suradnike izabrao je (kao što su oni, s druge strane, izabrali njega) krug iznimno utjecajnih hrvatskih emigranata u Sjevernoj Americi, koncentriranih u i oko kanadskoga grada Toronta. Najvažniji među njima, osim Gojka Šuška, bili su biznismen Ivica Yon Zdunić, rodom iz jednoga sela u Lici (kraj Medačkog džepa) i franjevački svećenik fra Qubo Krasić, koji je, kao i Šušak, rodom iz zapadne Hercegovine. Deal Franje Tuđman,a s jedne, i svih njih zajedno s druge strane, sklopljen je na trima velikim turnejama budućega hrvatskog predsjednika po Kanadi, u razdoblju od 1987. do 1989. godine. Čini se da je najvažnija turneja bila u ljeto 1988 – tada su pali oni najvažniji dogovori, jedan od njih u Šuškovom podrumu u Otavi. Vrlo interesantno: ta se Tuđmanova turneja vremenski poklopila s početkom Miloševićeve “antibirokratske revolucije”, tj. sa serijom mitinga koji su označili uvod u svrgavanje tzv. birokratskih rukovodstava u Vojvodini i Crnoj Gori (i pacificiranje situacije na Kosovu). Do danas sam više puta pisao o tome Tuđmanovu savezništvu s kanadskim krugom hrvatske političke emigracije, često kritički, a kritički osobito o “ideološkoj platformi” na kojoj se to savezništvo zasnivalo – o ideji o “svehrvatskom izmirenju”, ili kako je to sam Tuđman najčešće govorio, o “hrvatskoj pomirbi”. Danas sam, međutim, sve uvjereniji da je upravo to i takvo “hrvatsko pomirenje” bilo historijski nužno i neizbježno – naprosto zbog važnosti i specifične težine hrvatske političke emigracije u danima stvaranja samostalne hrvatske države. Bez podrške emigracije nije se, čini se, moglo ići u takav poduhvat, a hrvatsko je pomirenje, uz neke iznimke, jedina ideologija koju je ta emigracija poznavala i priznavala. Da je Tuđman, kojim slučajem, zagovarao nešto drugo, a ne nacionalnu pomirbu, njega emigracija jednostavno ne bi prihvatila. Ne bi mu dala podršku ni novac. A Tuđmanu je novac bio prijeko potreban: za stvaranje HDZ-a, za izbornu kampanju 1990, za štošta drugo... Kontroverznost ideje o hrvatskom pomirenju sastoji se od dvije stvari. Prvo, taj pojam ne sadrži u sebi element demokracije i zagovara tezu da je stvaranje samostalne države ono najvažnije ili jedino važno (bilo kakve, samo da je hrvatska), a za demokraciju ćemo lako, jednoga dana – kad se samostalna hrvatska država učvrsti i kad rat, koji je 1991. počeo, jednoga dana završi. Slična teza, možda u još oštrijoj varijanti, da je država mnogo važnija od demokracije i ljudskih prava, mogla se čuti i u Miloševićevoj Srbiji, negdje na početku devedesetih, pa i kasnije. Drugi kontroverzni element teze o hrvatskoj pomirbi sastoji se u njenome nacionalnom ekskluzivizmu. Ta ideologija zagovaranja, grubo rečeno, pomirenje Hrvata “komunista” i Hrvata “ustaša” (misli se na hrvatsku političku emigraciju), no u njoj nema mjesta za Srbe u Hrvatskoj, koji su prije 1990. sačinjavali više od deset posto stanovništva SRH (a u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata i mnogo više). Još nije poznato kakav je stvaran dogovor između Tuđmana i kanadskog kruga hrvatske političke emigracije postignut o Srbima u Hrvatskoj 1988. i 1989. godine – vjerojatno ćemo kad-tad o tome doznati mnogo više – no jedna je od konzekvenci poznata i nesumnjiva: u novom Ustavu Republike Hrvatske, proglašenom u prosincu 1990, Srbi u Hrvatskoj više nisu bili konstitutivni faktor hrvatske države i društva, što su bili u čitavom razdoblju 1945-1990, nego su proglašeni nacionalnom manjinom. Ponavljam: bez obzira na sve te kontroverzije, čini mi se danas da je teza o hrvatskom pomirenju bila jedina dobitna karta za bilo koga tko je imao namjeru doći na vlast u Hrvatskoj u trenutku kad se Jugoslavija raspadala – samo i isključivo zbog faktora zvanog “hrvatska politička emigracija”, koji je bio i hrvatska specifičnost i hrvatska sudbina. Kako bi Franjo Tuđman prošao u Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama da je tih, kasnih osamdesetih godina, zagovarao nešto drugo, a ne nacionalno pomirenja, govori nam iskustvo velikog hrvatskog intelektualca, akademika Ivana Supeka, koji je te iste prostore pohodio u otprilike isto ono vrijeme kad i Tuđman. No, on je hrvatskim iseljenicima pjevao jednu sasvim drugu pjesmu: samostalnu Hrvatsku u avnojskim granicama utemeljenu na suživotu i ljudskim pravima, visok stupanj demokratičnosti za sve i svakoga, ljudska su prava važnija od države kao takve, eksplicitna kritika bilo čega što je i malo podsjećalo na NDH... I – kako je prošao? Ismijali su ga. I danas mu se smiju. A Franju Tuđmana prihvatili su kao “cara“‘. Deal s emigracijom bio je njegov životni projekt. Točnije – prvi i posljednji uvjet za ispunjenje njegove životne misije. Paradoks je, ako se tu uopće može govoriti o paradoksu, u tome što je i sam Franjo Tuđman bio čovjek iz stare nomenklature. Dapače, osim što je bio aktivni komunist, bio je i general JNA. Iz Partije ga je, međutim, izbacio Vladimir Bakarić 1967. godine, a čelnici JNA oduzeli mu, formalno, generalski čin kad je bio uhićen nakon slamanja Maspoka, početkom sedamdesetih. Dolazak Tuđmana i njegova HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, u svibnju 1990, značio je radikalan diskontinuitet sa svim onim što je u Hrvatskoj, u političkom smislu, postojalo prije 1990. To su dvije potpuno različite i nespojive Hrvatske. Dakle, posve drugačija priča nego u Sloveniji, gdje ni približno nije bilo takvih lomova i takvog diskontinuiteta. SKH-SDP, na čelu s Ivicom Račanom, morao je u hladovinu, u debelu opoziciju, a Račan, da bi preživio, sklopio je s Tuđmanom savez – kažu, već prvog dana nakon proglašenja rezultata izbora 1990. Pakt o nenapadanju. HDZ SDP-u neće oduzimati imovinu i neće politički proganjati komuniste, a Račan i SDP bit će, kao što se u politici to često kaže, “konstruktivna opozicija”. I bili su – nije se, praktički, za njih čulo sve do 2000, kad je HDZ (ubrzo nakon Tuđmanove smrti) takoreći sam od sebe sišao s vlasti, pošto je dojadio hrvatskim građanima, najviše zbog grijehova počinjenih u procesu privatizacije. Daleko ozbiljnija i ljuća opozicija Tuđmanu i HDZ-u bili su Tuđmanovi i HDZ-ovi otpadnici i disidenti, na čelu s Josipom Manolićem i Stjepanom Mesićem, koji su 1994. osnovali posebnu stranku, po mnogo čemu radikalno antihadezeovsku. Obojica, i Manolić i Mesić, bili su ljudi iz starih nomenklatura; Manolić je, dapače, bio jedan od osnivača hrvatske Ozne (komunističke tajne policije). Račanu, s druge strane, i danas zamjeraju – ne samo Srbi nego i mnogi Hrvati – da je zbog svog vlastitog deala s Tuđmanom izdao Srbe u Hrvatskoj, od kojih mnogi nisu prihvaćali politiku Slobodana Miloševića i lokalnih srpskih lidera u Hrvatskoj, ali su se na kraju priklonili Miloševiću kad su vidjeli da za njih nitko u Hrvatskoj ne brine. Kao što je hrvatska priča nespojiva sa slovenskom, tako je srpska još nespojivija s hrvatskom – pa, moram reći, pokraj tolikih razlika i nespojivosti, dobro je da smo danas još uopće živi (mi koji smo preživjeli)! U Srbiji 1990. i 1991. imamo kontinuitet sa Srbijom kakva je bila prije 1990, a taj se kontinuitet dogodio iz toga razloga što je onaj temeljni diskontinuitet postignut nekoliko godina ranije – na Osmoj sjednici CK SK Srbije, 1987, kad je Milošević kompletnu stvar u Srbiji preuzeo u vlastite ruke. Međutim, što se događa? Dok Slovenija i Hrvatska, odmah nakon raspada Jugoslavije, užurbano idu prema Zapadu, i Zapad ih prihvaća te ih štoviše i formalno priznaje kao samostalne države već na početku 1992. (oko hrvatskoga se slučaja osobito postarao Vatikan), Srbija ide kontra Zapada, u čemu se, umnogome, i sastojala bit Miloševićeve politike. Samostalna Slovenija i Hrvatska prihvaćaju kapitalizam i neoliberalizam kao poželjan društveni sistem i pravac razvoja svojih društava, a Miloševićeva Srbija ostaje u nekome svom autističkom komunizmu-socijalizmu, koji su, već iza 1992. dokraja dotukle teške ekonomske sankcije i blokade od strane međunarodne zajednice, tako da tu nekih izglednijih šansi za oporavak i prosperitet nije bilo. Srbiji je, da bi došla sebi, nužno trebao novi diskontinuitet, koji se naposljetku i dogodio, ali prilično kasno, tek u listopadu 2000. i s nizom novih proturječnosti (eto zgodnog marksističkog termina!) koje nisu razriješene ni do danas i pitanje je kad će uopće (i da li će). Kada danas razmišljam o Miloševiću, najfascinantnije mi je to što je on, prije nego što se počeo baviti politikom, bio uspješan bankar, bio je na čelu svojedobno najjače banke u Srbiji i često je putovao izvan granica Jugoslavije, a najviše u SAD, gdje je upoznao mnoge utjecajne ljude sa Zapada, uključujući i potonjega američkog ambasadora u SFRJ Iglbergera. Pitam se: zar ta putovanja i ti kontakti nisu na njega ostavili ama baš nikakav utjecaj? Usporedbe radi, Franjo je Tuđman u ono vrijeme (u doba samoupravnog socijalizma) prvi put kročio na tlo Amerike u ljeto 1967. i u toj je zemlji tada proveo nepuna tri mjeseca. Kad se vratio u Zagreb, osobnom tajniku u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske Josipu Štimcu rekao je, kako mi je Štimac, još dok je bio živ, to posvjedočio: “Joža, ovo sve kako je kod nas, to je sranje! Jedini pravi društveno-ekonomski sistem je kapitalizam!” (citat iz moje knjige o Tuđmanu) Od Miloševića neku takvu ili sličnu rečenicu nismo imali prilike čuti. Ili možda jesmo – samo smo je zaboravili? Da, ali Milošević je pokraj sebe imao i jedan dodatan faktor koji Tuđman, na svoju veliku sreću, nije imao, a riječ je o “faktoru Mira”. Kako vrijeme prolazi, sve sam uvjereniji da utjecaj dotične drugarice na druga Slobu još nije dokraja valoriziran i da je bio veći i čak mnogo veći nego što se misli. Beskrajno velik i beskrajno fatalan. Ona je u Slobi mogla na vrijeme anulirati sve te, eventualne, “negativne” utjecaje s dekadentnog Zapada i usmjeriti ga u jedinome pravcu za koji je ona sama mislila da je ispravan i poželjan, a što je i kako je drugarica Mira mislila, možemo, uz ostalo, pročitati i u njezinom univerzitetskom udžbeniku iz sociologije (meni osobno najdraže je poglavlje pod naslovom “Kič”). Tuđman je, kažem, tu zaista imao veliku sreću. Wegova supruga Ankica bila je od onih supruga koje su vjerne sluge svojim muževima koji grade veliku političku karijeru. Slušala ga je, kuhala mu je, nije se pačala u njegove ideje, bila mu je sve vrijeme pedantna i do smrti lojalna tajnica. U neku ruku, ona je (barem u tehničkom smislu) i koautorica nekih njegovih djela. Mira Slobi kuhala nije, pačala se u njegove stvari jest, radila je ponajprije za sebe i samo sebe i zapravo je Sloba, ako stvari malo dublje sagledamo, bio njen politički projekt. No, tu priča o politici prestaje, a počinje jedna sasvim druga priča, koja s politikom kao takvom nema nikakve veze (ili barem ne bi trebala)... Tek će buduća historijska istraživanja otkriti koji je, zapravo, bio značaj Osme sjednice u Srbiji i za Srbiju, da li se ta sjednica historijski nužno morala dogoditi (kolumnist Bogdan Tirnanić, primjerice, misli da jest: tako je napisao u jednoj svojoj kolumni, još prije dosta godina, koja je uvrštena u zbirku “Slučaj Ivana Stambolića”, što ju je 2001. izdao Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, na čelu sa Sonjom Biserko), kako bi se odvijao razvoj Srbije, ali i Jugoslavije, da su na vlasti ostali Ivan Stambolić i Dragiša – Buca Pavlović; bi li se Ivan Stambolić, da ga se ostavilo na miru, doista transformirao u novog “srpskog liberala” koji bi bio al pari onim “pravim” srpskim liberalima iz šezdesetih i ranih sedamdesetih (Marku Nikeziću i Latinki Perović), koliko bi to značilo za Kosovo a koliko za položaj Srbije u Jugoslaviji, koliko pak za srpski narod kao takav na području čitave SFRJ, bi li uopće došlo do raspada Jugoslavije i, ako bi, kako bi taj raspad izgledao, bi li uopće došlo do rata i bi li uopće, u tom slučaju, na vlast u Hrvatskoj došao Franjo Tuđman sa svojom Hrvatskom demokratskom zajednicom. I bi li Srbija već potkraj osamdesetih krenula onim (dakle, prozapadnim) smjerom kojim ju je, mnogo kasnije, namjeravao povesti Zoran Đinđić, ali je završio tako kao što je, zapravo, završio i sam Ivan Stambolić – teška, neizmjerno teška pitanja, ne zna se koje je teže... Historija, doduše, ne daje odgovore na pitanja “što bi bilo kad bi bilo”, ali bi neka nova, dubinska istraživanja minulih događaja i gibanja sigurno otkrila mnogo toga novoga, što bi nam pomoglo da bolje razumijemo prošlost čiji smo (još) suvremenici. A posebno mjesto među svim tim pitanjima ima ovo: kako će Srbija dočekati onu pretpostavljenu dvije tisuće i neku godinu (recimo, da to bude 2041) kad bi, kako to analitičari iz obavještajnih struktura britanskoga Ministarstva obrane predviđaju, marksizam opet mogao zavladati svijetom? Naravno, ako je takvo što uopće moguće. Mislim da će i u tom slučaju Slovenija i Hrvatska opet biti u stanovitoj (a možda i više od toga) prednosti nad Srbijom. Neoliberalizam će se u tim zemljama (u Hrvatskoj i Sloveniji) do te, 2041. godine do određene točke iživjeti (ako se bude iživio; napominjem da sve ovo govorim hipotetički) pa će svježe ideje pasti na plodno tlo. Ali što s nedovoljno kapitalističkom i kolektivističkom Srbijom, ako tu svoju postadolescentsku fazu ne prođe onako i onoliko kao njezini vršnjaci s balkanskoga Zapada? Ne vjerujem da će marksizam o kojem govore britanski eksperti biti baš onoga tipa i onoga lica o kojem piše profesorica Marković u svom udžbeniku iz sociologije...