Bratstvo mrtvih pesnika

Antologije poput ove koja je pred nama teško da će se ikada više praviti. I antologičar ovako smelog odabira teško da će se ikada više naći. Neće sasvim sigurno nikada više biti ni nekog logički razumljivog, a još manje estetskog ili književnog razloga da se u koricama jedne knjižurine okuplja slično pesničko bratstvo. U svakom slučaju, ovo će biti i ostati poslednji voz/vlak u koji su se zajedno popeli pesnički naraštaji koji su do pre samo jednu i po deceniju pripadali srodnim i bliskim korpusima nacionalnih književnosti, bili objedinjeni istim duhovnim (a duže vreme i državnim) prostorom i pisali zajedničkim i istoimenim jezikom. Slobodno se, dakle, može reći da se susrećemo sa jednom u mnogostrukom smislu raritetnom antologijom čijem postojanju u prilog govore upravo svi oni razlozi koji bi se mogli navoditi i kao argumenti protiv njenog sastavljanja. NJen naslov je Žeženo zlato moga jezika a priređivač Goran Babić. U knjižarske izloge dospela je zahvaljujući uglednoj banjalučkoj izdavačkoj kući “Glas srpski – Grafika” čiji je direktor i glavni i odgovorni urednik Gordan Matrak. Srpskih i hrvatskih pesnika (uglavnom, ali ne i isključivo) dvadesetog veka u njoj je oko dve stotine a pesama kojima su zastupljeni oko četiristo. S obzirom na to morao je da bude impozantan i sam obim knjige – u većem formatu od standardnog, ona dostiže šeststo pedeset strana. Kao mnogo šta drugo u vezi s njom, i predgovor ove knjige pesama je neobičan. Posebno se takvim može učiniti u pogledu objašnjenja kriterijuma izbora. Kojih, u pravom smislu ove reči, zapravo i nema. I što je takođe začuđujuće, to se ne odražava ni kao selektorska mana ni kao nedostatak ove knjige. Babić tako bez ustezanja odmah kaže da je među njene korice stavio samo “ono što ga je istinski kosnulo kroz dugih pet desetljeća od časa otkako čita poeziju, otkako sastavlja ovu knjigu”. Priznajući da je vođen isključivo sentimentom, on kasnije još dodaje: “Pošteno govoreći, nikakvih drugih, važnijih i 'učenijih' kriterija ja se u ovoj stvari nisam držao i stoga je moja panorama novije lirike s naših prostora prije svega subjektivna.” Ne opterećujući se poetičkim pitanjima, autor znači priznaje da se pri izboru rukovodio najjednostavnijom, a čitaocu svakako najprivlačnijom stvari – lepotom stiha. Hteo je, naprosto, da svoje čitalačko zadovoljstvo podeli s onima kojima će u ruke dospe(va)ti njegova knjiga, da pre svega na tom planu dosegne najveći stepen identifikacije i da to uzme kao vrhunsku i isključivu meru uspešnosti posla kojeg se poduhvatio. Takav naum mu sigurno neće predstavljati nikakvu olakšavajuću okolnost pred nemilosrdnim kritičarskim skalpelima ali svakako će doprineti da sve malobrojniji čitaoci i ljubitelji poezije s većom verovatnoćom (pro)nalaze u ovoj Babićevoj antologiji stihove koji su i njih nekada ili za ceo život impresionirali, “kosnuli” i “dirnuli”. Ali, ako nije mario za teorijska, antologičar je osećao potrebu da u svom predgovoru skrene pažnju na neka druga pitanja koja se tiču njegovog izbora. Smatrao je tako važnim da istakne: “Kako ovaj izbor i osjećanje iz kojega izbor proistječe ne priznaju granice u našem jeziku, to se u njemu zadržava apsolutno identičan odnos spram hrvatske i srpske tradicije. Obje smatram i doživljavam podjednako svojim.” U tom kontekstu Babić se osvrće na napore “udruženih separatista” i “naročitih literarnih skretničara” da srpsku i hrvatsku književnost politizuju i brišu svako pamćenje njenih prožimajućih obeležja. Žali se zatim da nije imao temeljit i sveobuhvatan uvid u dosta veliku pesničku produkciji tzv. poražene strane, tj. svih autora koji su za vreme Drugog svetskog rata manje ili više bili na strani Hitlera i njegovih saveznika i to svoje držanje, odnosno angažman, ili platili glavom ili otišli u emigraciju ili tavorili na margini književnog života. Pa ipak, kaže da je i iz takve plejade u ovu knjigu ušao manji broj autora i pesama. A kad je reč o knjizi kao celini, Babić oseća potrebu da unapred odgovori onima koji će u njoj najpre prebrojavati Srbe i Hrvate. “Slučilo se”, kaže, “kako se slučilo, nisam određivao nikakav broj ni proporcije niti mi je do toga stalo.” NJemu je, međutim, istinsku muku zadavala odluka o broju pesama koje se uzimaju od pojedinih autora. Na kraju se opredelio da to bude u broju koji se kod nekih kreće od osam do petnaest pesama, dok su drugi u antologiji predstavljeni sa manje ili sa po samo jednom pesmom. Svi zastupljeni autori, inače, pripadaju bratstvu mrtvih pesnika. Izdržale probu vremena Slijedeća primjedba, koja se može uputiti ovom izboru, također, nije nevažna. Radi se o sukobu ili, bolje reći, neskladu između vrijednosti i afiniteta. Ne vjerujem, naime, da će biti (ili da uopće može biti) krupnijih zamjerki i primjedaba na ono što je uvršteno, tj. izabrano, jer je u najvećem broju slučajeva riječ o davno valorizovanim ostvarenjima, koja su redom i listom izdržala tzv. probu vremena. Kako ova antologija i inače nije preopširna, malo će se tu naći stvari koje bi se mogle olako odbaciti ili zanijekati, omalovažiti pa i preocijeniti. Istodobno, siguran sam da će mi biti zamjereno što u izbor nisam uvrstio neka etablirana imena, neosporne književne vrijednosti. Da sam uvrštavao pjesme živih autora broj prigovora bi se, naravno, uvećavao geometrijskom progresijom, a i ovako računam i na zlovolju i na omrazu. Uostalom, živi još imaju šansu da njihove pjesme uđu u ovu antologiju. Čim autor premine... Trag Mislim da će ovakvih knjiga (knjiga jednog i jedinstvenog jezika) biti sve manje. Čak će se i po slavističkim katedrama, svugdje gdje takvih po svijetu bude bilo, naša majušna književnost definitivno razdrobiti i usitniti na još minijaturnije plemenske literature. Ovo i ovoliko neka s moje strane ostane kao trag jednog već nepostojećeg bogatstva, žeženog zlata što su ga s golemom mukom i strašnim žrtvama stvorili heroji i sakupljali mudraci, a uništili glupaci, kukavice i podlaci. (Iz predgovora)