Prevođenje u manjinu

Naš vodeći nedjeljnik NIN otvorio je kapitalnu temu. Glavni politički savjetnik Srpske narodne stranke, iz Crne Gore, u tekstu „Kakav ambasador za Crnu Goru” – tretira srpsko pitanje u Crnoj Gori na veoma problematičan način. Tema koju sugeriše naslov, marginalna je u odnosu na probleme kojima se ovaj autor bavi. Đurković suštinski zastupa politiku prethodnog režima, koja je bila toliko „djelotvorna”, da se i danas, osam godina nakon silaska s političke pozornice njenih protagonista, Srbija grčevito bori da očuva svoj teritorijalni integritet. Zahvaljujući novoj politici, čija strategija se temelji na najdubljoj svijesti o značaju Kosova i Metohije, to pitanje je planetarno aktuelizovano, a mogućnosti za jednostrano rješenje, na štetu Srbije i cijelog srpskog naroda, sve su manje. Narodna stranka je dva puta, nažalost, bezuspješno, podnosila Skupštini RCG „Rezoluciju o podršci naporima Srbije i Rusije da se na pitanju Kosova i Metohije ispoštuju principi međunarodnog prava, koji garantuju teritorijalnu cjelovitost svih međunarodno priznatih država”. Aktuelno pitanje dvojnog državljanstva, ma koliko bilo neumjesno pokretati ga u vrijeme kad je Srbija zaokupljena problemom Kosova i Metohije, s nekoliko aspekata je, od strane SNS-a, pogrešno postavljeno. Posebno iritira to što se ova iracionalna kampanja sprovodi pod firmom zaštite srpskog naroda u Crnoj Gori?! To je bio razlog da se u ime Narodne stranke (najstarije stranke u Crnoj Gori, osnovane 1906. godine) obratim, pismom slične sadržine, predsjednicima stranaka, koje u Srbiji konstituišu vlast – gospodi Borisu Tadiću, Vojislavu Koštunici, Mlađanu Dinkiću i Velimiru Iliću. Narodna stranka smatra da je pitanje dvojnog državljanstva najbolje riješiti bilateralnim sporazumom između dvije istorijski nerazdvojive države, bez obzira na nacionalnu, vjersku ili političku pripadnost državljana obiju država. Samo takvim rješenjem mogu da se ublaže negativne posljedice razbijanja zajedničke države SCG. Podsjećam da se SNS, kao predvodnik „Srpske liste”, u ime cijelog srpskog naroda zalaže, prvi put u istoriji Crne Gore, da Srbi postanu nacionalna manjina, tako što bi Srbija, svojim Zakonom o dvojnom državljanstvu, Srbima u Crnoj Gori dodijelila status dijaspore. U takvoj situaciji najteže bi bilo Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Dukljanski režim bi još beskrupuloznije nasrtao na nju, pokušavajući da je svede na marginalnu vjersku zajednicu. Isto bi se desilo i sa srpskim jezikom. Nema države na svijetu koja jezik nacionalne manjine ustavno definiše kao službeni. Ako su Srbi i Crnogorci dva naroda, kako tvrde protagonisti politike, koju, s različitim predznacima, oličavaju Jevrem Brković i Miša Đurković, onda iz toga proizlazi da je svetorodna loza Petrovića izgubila istorijsku bitku od Sekule Drljevića i „dukljanskih etnogenetičara”. Posebno je diletantski stav o ulozi ambasadora Srbije u Crnoj Gori, koji bi, po Đurkoviću, trebalo da se bavi i pitanjima popularizacije i kanonskog ustrojstva SPC, inače ubjedljivo najpopularnije institucije u Crnoj Gori. Miša Đurković, krivotvorenjem činjenica o posjetama gospode Jeremića i Đelića Crnoj Gori, podupire svoje političke hipoteze. Glavni savjetnik SNS-a je valjda dužan da zna kako je osnovni razlog posjete ministra spoljnih poslova Srbije Podgorici bio razgovor o odnosu crnogorske vlasti prema pitanju budućeg statusa Kosova i Metohije. Gospodin Vuk Jeremić je tom prilikom poručio crnogorskim zvaničnicima da ako već neće da pomognu, bar ne odmažu Srbiji. Đurković kao „naučni fantasta”, kako ga u svom razboritom odgovoru precizno portretiše dr Ivo Visković, zamišlja državnu diplomatiju kao ćaskanje sa lokalnim nacionalnim zajednicama. Da je srpsko pitanje u Crnoj Gori lako rješivo, odavno bi ga apsolvirali mnogo mudriji državnici i političari nego što je glavni politički konsultant SNS-a. Poruke potpredsjednika Vlade Srbije g. Božidara Đelića, s kojim sam se prilikom njegove zvanične posjete Crnoj Gori sreo, Đurković ne želi da čuje. Đelić se sastao s predstavnicima svih opozicionih, a ne samo srpskih stranaka, nakon što je s vlašću otvorio pitanje dvojnog državljanstva, i to upravo na onim principima koje zastupa Narodna stranka. Samo na osnovu tih principa izbjegle bi se nesagledive nevolje, koje su već zadesile preko 600 državljana Crne Gore, koji su, nakon dobijanja državljanstva Srbije, a na osnovu Zakona o državljanstvu Crne Gore, po automatizmu izbrisani iz knjige državljana. Postali su apatridi u sopstvenoj državi. U dijelu koji se tiče Crkve, Đurković saopštava notorne neistine, kako „Mitropolija crnogorsko-primorska polako prestaje da bude deo SPC”!? Dokaz za tu uvredljivu, tipično dukljansku tezu, Đurković (u podgoričkom dnevnom listu „Vijesti”), temelji na izmišljotini da je mitropolit Amfilohije, nakon polemike sa Svetozarom Marovićem, prvi put na Cetinjski manastir istakao zastavu Ivana Crnojevića, osnivača Cetinja i ktitora Cetinjskog manastira. Đurković, kao glavni savjetnik jedne srpske stranke u Crnoj Gori, valjda bi morao da zna da su Crnojevići, kao i sve dinastije u Crnoj Gori, srpske dinastije. Da je kojim slučajem, od dolaska mitropolita Amfilohija na tron svetog Petra Cetinjskog, Đurković bio prisutan u Cetinjskom manastiru, mogao bi lično da se uvjeri kako se za svaki Petrovdan, na zvoniku vijori ovo drevno znamenje. Mitropolit je sve to pojasnio Maroviću u svom odgovoru, koji Đurković, mada se poziva na njega, očigledno nije pročitao. Najžalosniji je Đurkovićev poziv da se država Srbija pozabavi stavovima Mitropolije crnogorsko-primorske, diskretno sugerišući ministarstvu sile da ponovo uzme Crkvu pod svoje, baš kao u ona vremena kad su boljševici religiju proglasili „opijumom za narod”. Hrišćanski, evropski, a nadasve za novi vijek, nema šta! (Autor je predsednik Narodne stranke u Crnoj Gori)