Pomahnitali voz

Žao mi je što sam napadnut, ne zbog sebe već zbog Crne Gore! Kakav je izdajnik bio taj Samjuel Adams koji je tamo daleko, u nekoj Arizoni, prije 200 i kusur godina zapisao da je “patriotizam utočište za hulje”. Ja zato vjerujem svome premijeru koji kaže da “napadači na Željka Ivanovića nijesu njegovi prijatelji, ali nijesu ni prijatelji Crne Gore”. Žao mi je premijera, žao mi je Crne Gore, čak toliko da sam se pokajao što sam uopšte obavještavao javnost o atentatu, što nijesam, u “višem interesu”, stegao zube i muški otćutao “prijateljske” batine. Jer, šta su moje rane u odnosu na taj šamar na licu Crne Gore? Žao mi je i predsjednika Republike. Taj, naizgled, nevoljni saputnik pomahnitalog voza kojim upravlja njegov partijski šef, našao se opet u neugodnoj poziciji smokvinog lista koji treba da prikrije sva nepočinstva velikog vođe. Po ko zna koji put, taj bezazleni čovjek, predsjednik svih građana, morao je da iskazuje podršku žrtvi i njegovoj porodici, ali i da uvjerava javnost u nešto u šta niko, pa ni on sam, ne vjeruje – da je policija za petama batinašima i da je pitanje sata kada će ih ščepati za vrat. Žao mi je što sam divljački napadnut najviše zbog onoga koji je otišao iz politike, ali nikako da ode sa naših leđa. I dalje nas jaše, dakle. Još go, bez sedla. On je taj atak na moju malenkost doživio kao gnusni čin. Toliko je bio potresen zbog mojih rana, zbog šamara na licu Crne Gore, da je iste večeri, u prepoznatljivom okruženju dvorske kamarile, odgledao i sav razdragan aplaudirao odbojkašima Crne Gore u dvorani “Morača”. Sjutradan su me neki ljudi pitali da li taj čovjek može da pocrveni osim kada neko iskaže političku ambiciju, kao ja, i ozbiljno zaprijeti da mu zabrani povratak na tron. Sa koga je, to svi znamo jer nam je obećao, otišao. To jest, sjahao. I ko mi je onda kriv, kaže odlazeći gazda. Što si drugo mogao da očekuješ s obzirom na količinu iskazane političke ambicije i veličinu frustracije spram mog lika i djela – osim batine. I da mi je dobro. I ja sam zaista srećan sa poklonom za deseti rođendan Vijesti. Preživio sam. Čak, ponosan jer sam napokon popunio prazninu u svojoj impozantnoj biografiji – imao sam prvu tuču. Još u tako neravnopravnim uslovima. Tri na jednoga, I to golorukog. Kao što je bio i veliki vođa kada je, sa tenkovima, krenuo da nas 90-ih, zajedno sa počivšim iz Požarevca, brani od evropske demokratije i kulture. Lagali su i tada i kasnije. Nijesu bili goloruki, ali jesu gologuzi. Da bi na radost svih naših naroda i narodnosti postali sada tako puni, bogati i moćni. Razljutio sam šefa. Tužiće me, kaže, jer sam bezobzirno napao njegovu porodicu. A ja sam u stvari govorio o familiji. Onoj biološkoj, koju svi stičemo rođenjem, i onoj kriminalnoj, koja se dobija samopregornim radom na implementaciji evropskih standarda i vrijednosti. I zaključio da je on gazda i jedne i druge familije. I da zato još uvijek nije sjahao, da i dalje vlada i odlučuje o svemu, pa i ljudskom životu. Zaista, kako i ne bi bio ljut kad ga prozivam zbog jednog života, i to svog, kada ih je on, zajedno sa svojim saborcem iz Požarevca, toliko potrošio u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, na Kosovu. Stotine, hiljade, stotine hiljada. Žao mi je što sam toliko razljutio velikog vođu da sam ga gurnuo u neprirodno stanje – da se zacrveni. I presavije tabak, pa pravo na sud. Naravno, nezavisni, jer u našoj mladoj i nezavisnoj demokratiji, po evropskim standardima, izvršna, zakonodavna i sudska vlast su potpuno odvojene, i nezavisne. Tako sam sebi iskomplikovao život. Poslije brojnih previjanja, mjerenja očnog pritiska, rendgenskih pretraga, šivenja i rašivanja – ja moram i da nađem vremena za ozbiljne pripreme odbrane. Prijatelji me savjetuju da se branim ćutanjem. Kao, i vrapci znaju ko je kapone, zar je potrebna i riječ više. Ali, kako sam mu obećao da ću ga i dalje, bez zazora, slikati u pravom svjetlu, i da ga od toga ne mogu spasiti i sakriti svi njegovi, nažalost brojni, urednici, novinari, dekani, profesori, prijatelji sa zemlje, i iz podzemlja, onda – nema ćutanja. Glavu gore, ali i glas. Smrt fašizmu, sloboda narodu. A on je 90-ih kliktao “Slobodan narodu”. I bi tako. Prvih deset godina, ostalo je istorija. Da nije bilo Vijesti, gazda bi odavno trunuo u nekom srbijanskom kazamatu, a njegova imovina ležala po računima nekih drugih familija. Sedmi bataljon bi mu definitivno došao glave da smo ‘99. stali uz oltar otadžbine i sa svih naših mostova (i stubaca) branili zemlju od “zlikovačke NATO alijanse”. Kako bi ga tek oduvali birači 2002. kada mu je Solana savio ruku i primorao ga da potpiše ZA – Srbiju i Crnu Goru, da opet nijesmo zaključili kako je od dva zla, ipak on manje. Kada je već mislio da je gotovo i da će stvoriti državu i sačuvati pare, Lajčak ga je nategao na 55 odsto. Glasno su govorili – mi znamo da su Vijesti protiv nas, da misle sve najgore o nama, ali će podržati referendum jer žele nezavisnost. I bio je u pravu. Sve vrijeme nas je vukao za nos i držao za taoce famoznog srpsko-crnogorskog galimatijasa. Išao mu je naruku Milošević, još više Koštunica, najviše Solana – šta su tu mogle jedne novine? Davao nam je demokratiju na kašičicu, a pljačkao nas na tone. U prvom smo ga podržavali, zbog drugog prozivali, ali je on vješto znao da formira mnjenje kako je podrška njegovom zalaganju za nezavisnost, u stvari, i podrška svemu ostalom. Naravno, dan nakon referenduma, veliki vođa je sve i zaboravio. Počeo je da piše istoriju u kojoj nije bilo mjesta ni za koga osim za njega. Počeo je da broji svoje pare kojih je bilo na brojnim računima, osim na njegovom. Razradio je sistem berze i tendera preko kojih je oprao sve ono prljavo što je iznio u minulih petnaestak godina. I onda odlučio da ode. Sa mjesta premijera na mjesto šefa Partije. Da oslobodi vrijeme za investicije koje nam je najavio, u turizam, bankarski sektor, univerzitet i medije. Počeli su da stižu milioni, ali i palice. Za svaku “prejaku riječ”. Jedna od njih, na desetu godišnjicu, upućena je i Vijestima. Srećne nam rane. (Autor je direktor podgoričkog dnevnika “Vijesti”)