Loši kmetovi, age i begovi

Rat sam proveo u Lukavcu. Uz svoju, stigao sam da vidim i njihovu muku. Pamtim i loše i dobre ljude i postupke. Iz tog vremena sjećam se i jednog šokantnog trenutka, kada sam u avgustu 1993. na kiosku ugledao naslovnu stranicu lista SABAH, koji je izdavalo kulturno društvo muslimana „Preporod”, Lukavac. Šokirao me je jedan od naslova: Srbi su bili loši kmetovi, a age i begovi nisu bili nikada. Od pjevušenja u predratnom BH parlamentu, neposredno prije izbijanja sukoba: Pliva patka, pliva guska, ova zemlja biće turska, stiglo se do preciziranja pozicija. Na osnovu toga ko je šta bio kada je ova zemlja jednom već bila turska. Ovaj naslov najbolje izražava razliku u političkom i kulturnom biću dva naroda. Koja je dodatno pojačana činjenicom da su današnji Srbi zadovoljni (možda i ponosni), što su im preci u vrijeme turske okupacije Bosne bili loši kmetovi a ne age i begovi, dakle oslonac okupatorske vlasti (inače, to ne bi isticali kao razliku). Otkud sada najednom potreba da se age i begovi stope sa lošim kmetovima i zamute svoju plavu krv? Na pojedinačnom planu, odnosi u Bosni su bili sasvim solidni. I ti pojedinačni, međuljudski odnosi počeli su se kvariti kada je porastao značaj nacionalne i vjerske pripadnosti. A taj značaj će uvijek rasti u kriznim vremenima. Krize, pogotovo one proizvedene stranim, globalnim faktorom, mi ne možemo kontrolisati. Zato je bitno da se u Bosni nacionalni kolektiviteti zaštite od međusobne zle volje i loših namjera. Neodgovorno je misliti da je unitarizam kao državno ustrojstvo lijek za to. Pogotovo to nije unifikacija nacija. Treba biti mnogo pošteniji i odgovorniji da ne bismo ponovo bili u situaciji da iskušavamo zlo u sebi i da se čudimo otkud nam to. Cvijetin Mihajlović, Subotica