Arhiva

Kljukanje dinastije na državni račun

Vera Didanović | 20. septembar 2023 | 01:00 >> 31. avgust 2017 | 02:02
Stvarno je život nekome majka, a nekome maćeha: izgleda da ni činjenica da je početkom godine, birajući između oca i lidera partije, odlučio da leđa okrene rođenom ocu, neće uspeti da Radomiru Nikoliću sačuva poziciju gradonačelnika Kragujevca. Odakle - usred onolikih ratnih pretnji, špijunskih afera, priprema atentata i ostalih kataklizmi - priča o prvom sinu Tomislava Nikolića, bivšeg predsednika Srbije i Dragice Nikolić, osnivačice i rukovoditeljke Fondacije Dragica Nikolić? Bilo je to na naslovnim stranicama dnevnih novina: nakon što je, pre dve nedelje, na izborima za savete mesnih zajednica, koje je opozicija bojkotovala, odziv građana bio svega šest odsto, pojavile su se prilično unisone procene da bi zbog „izbornog debakla“ naprednjaci mogli odlučiti da Nikolića mlađeg napokon „puste niz vodu“. A možda bi tačnija bila konstatacija da je mizeran odziv na izbore, zapravo, pokazao da je sin Radomir već ispao iz bitnih kombinacija. Jer, moćna stranačka mašinerija i te kako je u stanju da, kad hoće, raznim „mamcima“ i „uputstvima“ privoli građane da učestvuju na izborima i to na unapred predviđen način. Provereno je to mnogo puta, na raznim nivoima, pa i na izborima za mesne zajednice, koji su tek u naprednjačko doba dobili na značaju. Činjenica da je stranačka potpora ovoga puta izostala mogla bi da znači upravo da je tamo gde treba odlučeno da se biranje saveta mesnih zajednica iskoristi kao argument za odricanje od usluga čoveka o čijim sposobnostima u stranačkim redovima ni ranije nije postojalo preterano visoko mišljenje. Upravo to su, naime, naši sagovornici tvrdili i uoči skupštine SNS maja prošle godine, na kojoj je Nikolić izgubio poziciju predsednika Izvršnog odbora, što je bio od oktobra 2012. Ali, nije se sin bivšeg predsednika Srbije ljutio na partiju zbog te „deakumulacije funkcija“ – kada je u februaru izbila kratkotrajna kriza zbog kandidature za predsedničke izbore, koju su želeli i Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić, Nikolić mlađi je poslušno glasao da kandidat partije bude Vučić, jer „dobro zna šta je stranačka disciplina“. Teško da će imati većeg razloga da se ljuti i kad/ako bude izgubio mesto u vlasti rodnog grada, jer ga ni izlazak iz kancelarije gradonačelnika ne može dovesti u istu ravan sa onom armijom nezaposlenih koju naprednjačka vlast, potpomognuta kreativnim statističkim metodama, ne želi da vidi. Jer, Nikolić senior još nije završio svoju misiju – nedavno se, recimo, u medijima pojavila (nezvanična) tvrdnja da se za „njegov“ Savet za saradnju sa Rusijom i Kinom, kao i za kancelariju koja bi trebalo da obavlja stručne i administrativne poslove za potrebe Saveta, mesečno izdvaja oko milion evra. I nije bilo zvanične informacije koja bi tu astronomsku cifru demantovala, što govori da Tomislav Nikolić, i nakon formalnog penzionisanja, raspolaže ozbiljnim argumentima za produžetak političke karijere. A iskustvo je pokazalo da se – iako nepotizam nije stran nijednoj političkoj opciji – među naprednjacima i drugim pripadnicima „domaćinske“ Srbije baš izrazito i sasvim otvoreno vodi računa o bližnjima. Politički uspon Radomira Nikolića samo je jedan primer „kljukanja političkih dinastija“ i to više bizaran nego što je za širu javnost značajan. Daleko ozbiljnije deluju priče o delatnosti Andreja Vučića, brata predsednika Srbije - na koje je, između ostalih, videvši da gubi mesto u naprednjačkom vozu, početkom godine ukazao Velimir Ilić, još jedan domaćin, porodično posvećen brizi o javnim poslovima (njegov brat Vojislav bio je gradonačelnik Čačka do juna 2016). Potpuno izgubivši nadu da će postati direktor Koridora Srbije, Ilić je optužio Andreja Vučića da ucenjuje članove njegove Nove Srbije, ali i drugih stranaka, i tako „kadruje“ i „vršlja“ po Srbiji. „Kriminalac Andrej Vučić upravlja Srbijom“, urlao je, nimalo ne birajući reči, Velimir Ilić putem dve-tri male TV stanice na koje mu je bio dopušten pristup. Nisu se, naravno, javno oglasili brojni drugi „unutrašnji“ svedoci koji bi mogli potvrditi teške optužbe besnog Ilića, ali je među naprednjačkim protivnicima bilo dosta onih koji su pokazali spremnost da govore i pitaju o poslovima mlađeg brata Vučić: na primer, Milan Stamatović, predsednik opštine Čajetina, takođe ga je označio kao čoveka koji „kadruje“ i odlučuje ko će biti smenjen u Srbiji. A kandidat DS za predsednika opštine Mionica Milan Gavrilović optužio ga je za organizaciju incidenata tokom lokalnih izbora krajem 2014. (Gavrilović je tog dana i sam pretučen, kako je tvrdio, od strane ljudi koji nisu iz tog mesta, a policija nije reagovala na nasilje). Saša Radulović optuživao ga je za kupovinu glasova u selu Kljajićevo kod Sombora, a DS je u avgustu 2015. tvrdila da upravo on „komanduje“ naprednjačkom izbornom kampanjom na pokrajinskim izborima... To je, ipak, samo deo priče o najvažnijem srpskom bratu koji je, prema zvaničnoj verziji, bio prava meta neuspelog (i nerazjašnjenog) pokušaja atentata u Jajincima prošlog oktobra: nakon što je predsednik Nove stranke Zoran Živković javno rekao da iza jedne od „fantomskih firmi za pranje novca“ stoji Andrej Vučić, započeta je višetomna drama s njegovom ličnom kartom u glavnoj ulozi. Taj dragoceni dokument, tvrdi se, kraden je, pa je njime otvarana firma, pa je sve to bilo tema rada policije i raznih sudova, uključujući Ustavni... Potom je zlosrećna lična karta, odnosno nespremnost Andreja Vučića da je pokaže pripadnicima Žandarmerije tokom Parade ponosa 2014, bila uzrok čuvenog batinanja, ali ne samo njega, već još jednog brata – Predraga, koji deli roditelje sa Sinišom Malim, gradonačelnikom Beograda... Tokom vikenda pojavila se teorija prema kojoj je, upravo zbog brojnosti intrigantnih priča o aktivnostima Andreja Vučića, lansirana ona čudesna verzija o njegovom navodnom pokušaju da daleko ispod cene preuzme poznati subotički restoran, što je, navodno, nakon poziva Zvonka Bogdana, sprečio mađarski premijer Viktor Orban lično. Prema toj teoriji, uspešnim demantovanjem navodne subotičke afere, obesmislile bi se i sve druge neprijatne priče o mlađem bratu Vučić, koje, i nakon „čišćenja“ medija, uspešno cvetaju u javnosti. A upravo to „cvetanje“ obećava da ćemo još mnogo puta slušati ona skandalizovanja s raznih nivoa političkog vrha zbog pominjanja članova porodice – koje je, doduše, izostalo kada je Ivica Dačić, verni koalicioni partner naprednjaka, javno prognozirao da će njegova i Vučićeva ćerka vladati Srbijom jednog dana. Sam Dačić je već preduzeo korake u pravcu političkog ustoličenja sopstvenog potomstva. Tek što je postao punoletan, sin raspevanog šefa diplomatije, Luka Dačić, napravio je prve korake u spoljnoj politici, predvodeći delegaciju socijalista u poseti Paraliji Katerini, nezvaničnoj srpskoj prestonici na severu Grčke, gde se sreo sa koalicionim partnerom iz zavičajnog Pomoravlja, Draganom Markovićem Palmom. Ništa čudno, uostalom – imali su i Vučić i Dačić od koga da uče o značaju i različitim oblicima familijarne podele javnih poslova. Pa čak i ako je reč o učenju na greškama, o čemu bi se naročito moglo govoriti u Dačićevom slučaju. NJegov prethodni politički idol, lider socijalista iz turobnih devedesetih, Slobodan Milošević, delio je političku moć sa sopstvenom suprugom Mirom Marković, predsednicom JUL-a, ali se nije baš usrećio – o Srbiji da ne govorimo. A Vučićev politički otac, Vojislav Šešelj, ka najisplativijem zanatu u Srbiji usmerio je čitavu porodicu - supruga Jadranka bila je, usled njegove opravdane odsutnosti zbog potreba tamnovanja u haškom zatvoru, radikalska predsednička kandidatkinja na izborima 2012. (osvojila 3,8 posto glasova). Sinovi su predsednici opštinskih odbora stranke, pa su tako dospeli na vlast u Zemunu (Aleksandar) i Novom Beogradu (Nikola). Ovaj drugi postao je deo kabineta predsednika opštine Aleksandra Šapića, na čijoj izbornoj listi su bili i njegov otac (na četvrtom mestu), majka (šesto) i rođak (osmo). Rođeni brat je izostavljen, jer mu je prebivalište na drugoj opštini. Naravno da to ne znači da je sklonost ka uvlačenju porodice u javne poslove kriterijum prema kome se prave koalicije u Srbiji. Evo, recimo, u šarolikoj koaliciji okupljenoj oko SNS ima i partija koje nisu baš prepoznatljive po (otvorenom) dinastičkom ustrojstvu – zar je, recimo, Aleksandru Vulinu za političko delovanje potreban iko drugi osim njegove bogate ličnosti? Ali, ima tu i pravih kapitalaca u zastupanju „porodičnih vrednosti“, poput Partije ujedinjenih penzionera Srbije, koju, nakon smrti Jovana Krkobabića, predvodi njegov sin Milan, dok se unuk Stefan još drži van politike i zadovoljava činjenicom da je svoje sposobnosti dokazao brzometnim napredovanjem u Privrednoj komori Beograda, u kojoj je posao dobio odmah po završetku fakulteta, da bi, tri godine kasnije, postao njen potpredsednik. A nakon što se srednji Krkobabić, Milan, preselio sa funkcije generalnog direktora Pošte Srbije u ministarski kabinet u Vladi, rukovođenje tim javnim preduzećem prepušteno je njegovoj nekadašnjoj sekretarici, poslanici PUPS-a i specijalnoj savetnici u Pošti, Miri Petrović. Vlada je prošle godine imenovala funkcionerku PUPS-a na čelo Pošte na predlog Nadzornog odbora tog javnog preduzeća, u kome je bio i njen brat, tada direktor Sava centra Dragan Grgurević. Grgurević se ovih dana ponovo pominje po medijima u paketu sa sestrom – ona zbog pokušaja da posao isplate plata radnicima Pošte, iz Poštanske štedionice, preseli u jednu privatnu banku, a on zbog činjenice da je Sava centar napustio (zbog isticanja mandata) ostavivši mu dug neplaćenog poreza od 400 miliona dinara. I brat formalne premijerke Ane Brnabić, Igor Brnabić, tema je medija i skupštinskih rasprava, zbog činjenice da kompanija Asseco SEE kojom upravlja, posluje sa državom. Kada je, prilikom izbora vlade, ta tema postavljena u Skupštini, Ana Brnabić je odbacila svaku sumnju u postojanje sukoba interesa, rekavši da je, ukoliko na državnom tenderu pobedi Asseco SEE, dužna da o tome obavesti Agenciju za borbu protiv korupcije, kako bi ona uzela dokumentaciju na uvid i procenila da li je taj posao namešten. Mediji su izvestili da je kompanija kojom rukovodi brat formalne premijerke ove godine dobila 13 državnih poslova, a Agencija se tim povodom nije oglašavala, što bi, valjda, trebalo da znači da sukoba interesa nije bilo. Kakva bi to priča o braći bila bez pominjanja Karića, čuvene poslovne dinastije, koja je od samostalnog bavljenja politikom odustala nakon podizanja optužnice zbog zlouporteba u Mobtelu - uprkos obećavajućim rezultatima na predsedničkim izborima 2004, kada je Bogoljub Karić, sa kampanjom „salata“ bio na trećem mestu, iza Borisa Tadića i Tomislava Nikolića. Naučivši lekcije, klan Karić, i bez lidera Bogoljuba, koji je od optužnice pobegao u Rusiju, svrstao se na naprednjačku listu, zahvaljujući čemu su poslaničke legitimacije dobili brat Dragomir i supruga Milanka. Sam Bogoljub, kome je, u međuvremenu, zastarela optužnica pa se vratio u zemlju, zasada je morao da se zadovolji učešćem na predizbornim mitinzima na kojima u glavnoj ulozi nije bio on, nego Aleksandar Vučić. Kampanju su, na manje uočljive načine, podržavali i nezvanični prvoborci večne bitke za dobrobiti familija na državnim poslovima – Vuk i Danica Drašković, čiji je SPO bio među šest partija, na koliko je „svedena“ naprednjačka lista na poslednjim izborima. Posle mnogo godina aktivnog političkog angažmana, Drašković danas najveći deo vremena posvećuje pisanju, odazivajući se na zov domovine samo u najvažnijim trenucima, ali njegova supruga ne posustaje u zalaganjima za opšte dobro – i dalje je članica Upravnog odbora NIS. Na listi koju je predvodio Vučić nije bio manjinski Savez vojvođanskih Mađara, ali stranka Ištvana Pastora jeste deo vladajuće skupštinske većine, s tim što je u republičkom parlamentu predvodi njegov sin Balint. Izgleda da je u planu temeljna i dugoročna saradnja - pre godinu dana, SNS i SVM potpisali su Koalicioni sporazum o ostvarivanju zajedničkih programskih opredeljenja i najboljih odnosa između Srba i Mađara. Bez obzira na prošlost aktera, nema tu ničeg čudnog, jer budućnost je ta u koju verujemo. A sam Vučić je više puta ponovio da ga „oni“ ne mogu pobediti, kao što ne mogu pobediti ni njegovog naslednika, koga će, kad odluči da se povuče, sam odabrati. Mediji najčešće tipuju na Nebojšu Stefanovića, naročito posle čuvenog očinskog „padni mi na grudi“ zagrljaja, ali mudri Dačić je već predložio ćerku...