Hrvatski mafijaši na srpskom derbiju

Premlaćivanje ljudi jedna je od najbrže rastućih industrija u regiji. Mladići u svim dijelovima nekadašnje Jugoslavije masovno biraju ovo zanimanje zbog niskog ulaganja, a visokih zarada i mogućnosti napredovanja. Za posao ne treba ništa ozbiljnije od čelične poluge za mijenjanje guma, a katkad ni to. Spretniji u klasičnoj sačekuši samo golim rukama nalupaju siromaha kao vola u kupusu, a honorari su im jednu, dvije, pet, deset i više hiljada eura. I još se putuje, spava po hotelima, jede u restoranima. Ima se, može se. Kad su u Beogradu nedavno na nogometnoj utakmici Zvezda – Partizan uhapsili nekolicinu nasilnika iz Splita mnogi su među vama zacijelo bili ljuti. „Zašto nama Hrvati uzimaju poslove“, upitali ste ogorčeno. „Zar nemamo mi Srbi dovoljno svojih vucibatina“? Naravno, imate ih. Mnogo je srpskih mladića iz Jagodine, Čačka ili Smedereva moglo biti na mjestu Hrvata, našlo bi se diljem Srbije stotine kratko ošišanih, u najlonskim trenirkama živih boja, dižu po sto pedeset kilograma u benču, piju proteinske kašice, a na prsima imaju dvije tetovaže, svetog Savu i kobru: desno kobra, prijeteći se podiže, uvija, sikće i paluca račvastim jezikom, a lijevo sveti Sava ništa, hladan kao džin-tonik, ne odgovara na provokacije. Jedan takav srpski nevaljalaca iz Smedereva ili Čačka mogao je vjerojatno i bolje napraviti posao od onih splitskih šeprtlja i nesposobnjakovića što su se dali pohvatati i sva je prilika da će predstojeće blagdane dočekati u srpskom hapsu, gdje nema bakalara na bijelo na katolički Badnjak ni božićne purice s mlincima. No, onaj koji je angažirao Hrvate, zasad još uvijek nepoznati poslodavac, svakako je imao dobru računicu. Hrvati su mu, pretpostavljam, dali izvrsnu cijenu za šamaranje, šutiranje i štemanje, lomljenje kostiju i izbijanje bubrega, možda i dvadeset pet posto niže od domaćih obrtnika, samo pet eura za lijevi kroše, neobično povoljnih sedam i po za mavaši geri. Hrvati su bili znatno jeftiniji. Jer, zamislite, molim vas, njihovu sreću kad im je čovjek došao s ponudom za posao na južnoj tribini Partizanovog stadiona. Rođenim ušima nisu vjerovali što ovaj govori: „Da odemo u Beograd tući Srbe“, upitao je vođa splitske razbojničke bande. „Može, za koliko“? „Za deset hiljada eura“, odgovorio mu je poslodavac. „Okej, prihvatljivo. Može li na šest rata“, zanimalo je dalje nasilnika. „Malo smo, znate, kratki s lovom“. „Ne, ne, ne razumijete“, objasnio je investitor. „Mi vas plaćamo da mlatite Srbe“. „Vi nas plaćate da mlatimo Srbe!?“ ponovio je Splićanin zapanjeno. „Čovječe, obožavam ovaj posao!“ Krasan je poslovni aranžman ovdje sklopljen. Odlično su se dosjetili uzeti entuzijaste, zaljubljenike u svoj posao koji bi tu stvar i džabe radili. Iz jednakog razloga i srpski mafijaši, pretpostavljam, posljednjih godina puno rade u Hrvatskoj. Uživaju lemajući Hrvate. Odvale im dvije šljage pa se zatim uštipnu da možda ne sanjaju, prosto nekako ne vjerujući da ih netko plaća za ono što rade. Zaista, nigdje takve sloge i ljubavi, takvog bratskog razumijevanja, takvog iskrenog humanizma kao među srpskim, hrvatskim, crnogorskim, albanskim i bosanskim kriminalcima. Sve se ovdje u nas izvrnulo naopako. Dok se pristojni i poštovani mrze kao ološ, podmeću i lažu jedni drugima, ološ se među sobom poštuje, pristojno pozdravlja i surađuje. LJudi se mlate iskreno i srčano, i na vrijeme pošteno plaćaju. Treba li likvidirati nekoga u Zagrebu, susretljivo dođe profesionalac iz Beograda i obrnuto, u Beograd na nekoliko dana ljubazno skokne zagrebački kolega, ustrijeli gada i pozdravi se s domaćinima, ljubim ruke, sluga pokoran, doviđenja do sljedećeg puta. Usklađeno i podmazano djelovanje regionalne kriminalne scene moglo bi možda biti uzor u gradnji boljih odnosa među posvađanim državama. I tko zna, možda upravo takvim ljudima pripada budućnost jugoslavenske ideje? Jednom davno, prije stotinu godina, u Jugoslavenskom odboru su sjedili intelektualci, advokati, liječnici i pisci, a nova Jugoslavija pripast će možda barabama i bitangama. I tko zna, možda će im i potrajati. Autor je kolumnista Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije