Volim da političaru pokvarim dan

Foto Petar Marković

Na početku razgovora jedan od najprodavanijih hrvatskih pisaca upozorava da nije govornik. Postao sam pisac da ne bih morao da govorim, kaže Ante Tomić, novinar, pisac, scenarista (redom kojim sebe opisuje), koji će u narednom periodu pisati kolumne za NIN. Novinarstvo i književnost su dvije strane iste stvari, objašnjava. Pisci često znaju biti budalasto oholi i misliti da novine nisu vrijedne. Ja sam, s druge strane, čovjek koji teži da se obrati što većem broju ljudi. Nisam elitist. LJevičar sam. Za mene je kiosk predivno mjesto. Dobro se osjećam u tom šarenom vašaru štampe.

Da li je danas moguće biti čitan pisac bez kioska? Da li pisac danas da bi bio čitan mora da raskine sa akademskim stilom?

Ne postoji akademski stil. Ili to što se naziva akademskim stilom, to je jako loš stil. Svi veliki pisci su bili prostački, pučki pisci. Šekspir, Balzak. Ja pišem žanrovsku komercijalnu prozu. Vilijem Šekspir je pisao žanrovsku komercijalnu prozu, prepravljao je i bojao se kako će to publika primiti. Svi smo mi pred nekim ljudima. Oni nisu pisali za univerzitetske profesore nego za publiku. Mark Tven, moj najdraži pisac, volim što je pomalo imao reputaciju kao i ja, prezirali su ga jer su mislili da je pučki, psovač. Kad se nešto želi predstaviti elitističkim, samo je bijedna isprika zašto se to ne čita. Ne volim kad kažu da živimo u prokletom narodu koji ne čita knjige. Mislim da je prokleto bezobrazno potcjenjivati ljude. Ako nemam čitatelja, negdje sam pogriješio. I moram naći svoj put do njih. Meni je, recimo, došla jedna prodavačica i rekla da čita sve što napišem i bio sam jako ponosan.

Vi dok pišete imate čitaoca na umu?

Uvijek. Postavljam sebi stalno pitanje: zašto bi neko pročitao ovo sranje koje pišem? To je pošteno. Pokušavam se staviti u ulogu onoga ko će to uzeti na kiosku, u knjižari i otvoriti. Za svaku rečenicu tražim razlog zašto bi je neko pročitao. I ako ga ne nađem, ja ću tu rečenicu izbrisati. Ako vidim da nešto ide sporo, da gubim vrijeme čitatelja, odmah to obrišem. Želim da ide brzo, da on ima potrebu okretati stranice, da mi ljudi kažu: nisam mogao to pustiti, nosilo me.

Jeste li vi takav čitalac?

Jesam. Sad sam već profesionalac i ako vidim da me neko vara i troši moje vrijeme, baciću knjigu.
Prilikom prve ekranizacije jednog vašeg dela, kada je Hrvoje Hribar snimio Što je muškarac bez brkova, kazali ste da se niste uplitali u scenario, dočim ste kasnije počeli da učestvujete u prilagođavanju vaših dela bioskopu i pozorištu. Šta biste za sebe rekli: da ste novinar, pisac, scenarista?

Najprije novinar. Nakon svega, ja jako volim novine. Još uvijek. Makar su novine sve lošije i sve strašnije. Potpuno razumijem i nemam prigovore na odluku da se ne kupuju novine. Neke ljude uzbuđuje besmrtnost, a mene prolaznost. Kad idem ulicom i vidim da se preuređuje neka radnja, pa sa starim novinama zastru izloge, uvijek se zaustavim i nađem svoj tekst, tako mi je dobro da je tu završio.

Koju onda potrebu niste zadovoljili u novinama, pa ste završili u knjižarama?

Htio sam napisati dvjesto stranica nečega što nije moglo stati u novine. Dakle, novinar sam, pa pisac, a scenarista sam samo Rajka Grlića. Radim s njim već 10 godina, napravili smo dva filma, napisali scenario za treći što bi bila ekranizacija Čuda u Poskokovoj Dragi, ali ne možemo skupiti pare, pa pišemo četvrti scenarij. Poriv nam je bio da radimo nešto za šta se u ovim teškim vremenima može skupiti para. Onda smo smislili jednostavnu priču o tri lica u dva stana. To je priča o mržnji, o ljudima koji su drugačiji, i o tome kako potpuno različiti ljudi mogu osjetiti bliskost. Zove se Ustav republike Hrvatske, pa možete misliti da je vrlo politička priča u kojoj peder, transvestit, ustaša, uče Ustav Hrvatske zajedno sa Srbinom, policajcem koji pati od disleksije.

Nemate zamerke na druge adaptacije vaših romana - brojne pozorišne predstave i film Hrvoja Hribara?

S drugima ne radim, jer me to nije zanimalo. Sa Rajkom je to sad isključivo stvar prijateljstva. Bilo mi je laskavo da on želi raditi sa mnom, a kasnije je preraslo u prijateljstvo. Teško je naći nekoga ko će vam biti srodan. Ko vas neće živcirati. Teško je sa jednim čovjekom biti u istoj sobi. Kod pisanja volim samoću. Jedini izuzetak je kad radim sa Rajkom. Scenario me zapravo ne privlači toliko. Možda će me privući ako novine nastavljaju propadati ovim tempom, pa ostanem bez posla, ali u ovom trenutku želim pisati scenarij samo za jednog čovjeka. To je posao od koga dobro zaradim, ali to ne radim zbog novca. Ne smatram se ni kazališnim piscem ni scenaristom. Ako si nešto uzeo, napravi kako hoćeš. Uspjeh ili neuspjeh, sve će biti tvoje. Mislim da je i redatelj autor. Ja mu moram pustiti njegovo autorsko pravo, a ne da sjedim u publici, u mraku, to mi je gnjavatorski.

Kako nakon uspeha filma Karaula rađenog po vašem romanu i drugog jednako uspešnog filma sa Grlićem - ne dolazite do novca za novi film?

Kod nas šta god dobro da napravite nije jamstvo da ćete dobiti pare ili dobre uvjete za idući projekat i nikakva katastrofa neće mediokritete omesti da naprave još goru katastrofu. U nas nema nikakvih mjerila. Ja se divim čudovišnom naporu koji trebaš uložiti da bi snimio film. Gnjaviti se dvije godine sa činovnicima, luđacima, scenografima, glumcima, ne vidim da je vrijedno.

Roman Vegeta bluz koji je kasnije objavljen pod nazivom Punoglavci, zapravo je od vas naručila Podravka. Kako pisac stvara roman po porudžbini od kompanije?

Kao što majstor može napraviti kuhinju po mjeri. Dođe s metrom i nađe načina da to bude skladno i lijepo za vidjeti.

Ali, malopre ste potencirali autorsku slobodu?

Jesam, ali i majstor je ima. Potreba pisaca da svoj posao uništavaju pričama kako to nije zanimanje meni je zastrašujuća. To je zanimanje. U zanimanju je normalno raditi po narudžbini, misliti o zadovoljstvu mušterije, normalno je raditi za novac. Ako neko kaže da on to ne radi za novac, onda naprosto nije profesionalac. Ja jesam. Od toga živim. Ako ne mogu živjeti od toga, onda to nisam. Ako razmišljaš o tome da si nešto tako napravio, pa sad hoće li se svidjeti nekome ili ne, to je za mene kretenski.

Kritičari vam zameraju da previše ugađate čitaocu. Vodite li računa da ne pređete granicu populizma, koju i sami kritikujete?

Kritičari, kako često misle da su pametni, oni zamijeraju populizam. Ja nisam populist, trudim se biti čitak i komunikativan da me puno ljudi može razumjeti, ali pri tome neću podilaziti. Ne govorim rulji što rulja želi čuti, a to je populizam. Dapače, moje stajalište je uvijek manjinsko. Neki put zapravo stanem na stranu manjine zato što me većina izluđuje. Prije tri godine zove me prijatelj da idemo na gej prajd u Split. Ja kažem ne da mi se, dosta mi je tih bitaka, ionako mi već svakakve budalaštine dovikuju na ulici. Međutim, dogodi se da su se odjedanput Crkva i desne stranke razjarili oko tih homoseksualaca pa sam ja, koji u tom trenutku nisam bio baš zainteresiran za prava seksualnih manjina, naprosto morao biti tamo, stati pred tu rulju i reći: nećete mi vi krojiti život i govoriti da neko ne smije hodati ulicom.

Ipak, čitaocu sasipate istinu kroz humor. Želite mu olakšati spoznaju?

Kad razmišljam o nekoj temi, kad se dogodi neka afera, svinjarija, moja prva reakcija, kao i svima je bijes. Ne uspije mi svaki put, ali volim iz tog bijesa napraviti neku novu vrijednost. Pretvoriti to nešto teško u nešto lagano i opuštajuće. Dignuti se iz bijesa u smijeh je nekoliko stepenica više. I ljudima se to sviđa, jer se vole smijati nečemu što im je bilo teško. S druge strane, taj o kome pišete, puno će ga više boljeti ako ste reagirali smijehom. Jer je smijeh nadmoćan. I kad se vi superiorno ismijavate nekome političaru, a političari su vrlo često nesigurni, tašti, kad znate da ste mu upropastili dan, sjajan je osjećaj. Ja nisam ni znao da sam duhovita osoba. Sviđalo mi se kako to rade ljudi u Feral tribjunu. Bio sam student kad su oni bili novinarske zvijezde i meni je to bilo zadivljujuće.

Kad već pominjete Prajd, kako objašnjavate to što je vaša generacija, koja je rat i mržnju živela, tolerantnija od generacija rođenih nakon rata?

Mene strašno obeshrabruje radikalizam mladih. Ideja da će neko od 17 godina meni na ulici viknuti: Tomiću udbašu, a zapravo nema pojma šta je Udba, da je to uprava državne bezbjednosti, nešto što je bilo prije 50 godina, ideja da će mi takav neko sa prozora gimnazije viknuti to na ulicu, strašno me onespokojava. S druge strane, pitam se šta smo mi mogli uopće dobiti od tih klinaca koji su odrasli devedesetih i slušali strašne televizijske dnevnike, tu mržnju koja je dolazila iz televizora, iz novina, iz roditeljskih razgovora. Oni ne znaju drugačije. Oni mrze Srbe makar zapravo nikad i nisu bili u Srbiji, niti oni znaju ijednog Srbina. Isto kao i ovi ovdje. Oni mrze Hrvate, a nemaju pojma gdje su Rovinj, Dubrovnik, Split. Sve što znaju su strašne laži koje slušaju čitavo svoje djetinjstvo.

Kada ste u Karauli okupili produkciju iz svih bivših jugoslovenskih republika, jeste li se plašili optužbi da ste deo trenda jugonostalgije, koji je, takođe, na svoj način ambivalentan?

Davno sam shvatio da imam posla sa budalama. Nemam načina da ih razuvjerim niti da steknem njihovu naklonost. Oni nisu vrijedni mog vremena i truda. Trebam se obraćati nekim normalnim ljudima, govoriti svoje stvari i biti zahvalan da ima ljudi koji će mi na ulici reći: baš je dobro da ste ono napisali. Puno mi to znači.

Da li vam smeštanje radnje u to prettraumatsko vreme daje više mogućnosti za kritiku današnjeg? Ili, kad se vraćate u prošlost u nekim svojim romanima i kolumnama, imate više materijala za evociranje?

Volim se baviti tim vremenom. Volim se sjećati. I trudim se biti pošten u sjećanju, ne idealizirati stvari i prepoznati ono gdje je i zašto je krenulo loše.

Šta najviše zamerate današnjim uređenjima?

Bojim se upasti u zamku onih priča kako je nekad bilo bolje, ali mislim da smo definitivno nekada živjeli u čovječnijem društvu, u društvu koje je imalo više sućuti za slabije. U vremenu kada je postojalo više svijesti o zajednici, više solidarnosti, više komunalne svijesti, dobro besplatno zdravstvo i školstvo, dobar urbanizam. Napraviti čovjeku zgradu i posaditi mu stablo ili napraviti drugu metar do njegove. Taj gubitak osjećaja za drugoga.

Mislite li da danas pojedinac uživa više slobode?

Možete napisati šta hoćete o predsjedniku vlade, ali ne znate što biste sa tom slobodom. Ja to mogu napisati, i mali broj ljudi će to pročitati, ali najvećem broju ne treba sloboda. Oni ne žele da ih nešto prosvjetljuje.

Vaši Poskoci, recimo, imaju univerzalne, ljudske tegobe sukoba tradicije i modernosti i mnogo čega još, ali su, takođe, veoma specifično određeni vremenom i prostorom Zagore. Kako razumete to što ih jednako doživljavaju Šumadinac i Dalmatinac?

Mislim da ne postoji tako lokalna priča koju ne bi mogao razumjeti bilo ko na svijetu. Stalno ističem Felinijev Amarkord. Nema ništa lokalnije od toga. Kako bi se iko od nas u tome mogao poistovjetiti, pa opet svi se poistovjetimo. Ja mislim da svaka priča da bi uspjela mora biti prvenstveno lokalna. Pritom, ta lokalna priča koju sam ja napisao jeste priča koja se događa negdje u Hrvatskoj, ali na svoj način važna je ljudima u Srbiji ili Bosni. Riječ je o jednom vrlo osobenom tipu muškaraca koji su nekakvi dinarski patrijarhalni luđaci, koji su vrlo slični i oni su zapravo bili nositelji moći devedesetih. Svi koji su tada bili moćni, a kasnije završili u Hagu, bili su muškarci iz dinarskog pojasa. Nisu nam nepoznati ti alfa mužjaci koji su vodili narode u rat. Prepoznali smo se u njima i to što smo se našli vrlo blisko nije slučajno.

A koliko smo se daleko našli od kada ste u Evropskoj uniji?

Nismo uopće. Ništa nas ne razlikuje.

Kako se od vojnika postaje filozof i sociolog?

Imam i danas puno prijatelja iz srednje vojne škole u Zagrebu. Nismo se vidjeli godinama nakon rata, ali smo sačuvali bliskost. I kada sam ih ponovo vidio sve na okupu, nakon 20 godina, zapanjio sam se koliko su mi nedostajali. Imam vedre uspomene na srednju školu, makar mi to nije bilo dobro vrijeme u životu. Pubertetski hir i otpor roditeljima su me tamo odveli i brzo sam shvatio da sam napravio grešku. Da taj strašni represivni sustav nije za mene i pobjegao sam. Pa sam odabrao nešto drugačije.

Kako u Dalmaciji tumače vaše česte boravke u Beogradu?

U Dalmaciji ima puno radikalizma, nacionalizma i netrpeljivosti i dešava mi se da me na ulici pitaju: Tomiću, kad ćeš u Beograd? S druge strane, ljudi imaju rodbinu u Srbiji i svako malo je tu neko došao i to je sada postalo normalnije. Teško je nositi se s tim. Split je uvijek mediteranski strastvenije doživljavao stvari, ali je to nekad otišlo do ekstrema koji su meni vrlo neugodni.

Poskoci trgovačkih lanaca

Pošto filma još neće biti, hoće li biti drugih čuda od Poskoka?

Već tri godine se bavim nečim što me puno muči i svi očekuju da će biti nastavak Poskokove Drage, ali neće. Zapravo nema nikakve veze. To su Poskoci koji sada žive u Zagrebu, dio obitelji koji je davno odselio. Vrlo su imućni i oni su suvremena hrvatska buržoazija, imaju trgovačke lance i tvornice i klaonice.