Izbeglice će morati da cenzurišu svoje snove

Foto profimedia.rs

Svaki susret Slavoja Žižeka sa publikom bilo gdje u svijetu neka je vrsta obračuna u prepunoj areni: ovaj filozof u pravilu ne štedi municiju u ispaljivanju provokativnih misli s kojima se barem polovina slušalaca ne slaže ali svi ga u crkvenoj tišini slušaju dok on, na sebi svojstven način i s karakterističnom nervozom u rukama, objašnjava najteža pitanja između neba i zemlje. Tako je bilo i u Zagrebu, u dvorani Hrvatskog narodnog kazališta, gdje se već tradicionalno održava Filozofski teatar i gdje je Žižek došao u povodu predstavljanja njegove drame Antigona, koja će premijerno biti izvedena baš u ovom kazalištu. Gosti Filozofskog teatra (uz Žižeka koji je nastupio po drugi put), bili su do sada i ekonomist Toma Piketi, glumica Vanesa Redgrejev, teoretičarka kulture Julija Kristeva, pisac Nikolo Amaniti.

Dvorana HNK zaista je te večeri bila puna kao brod a dodatna sjedišta donošena su na samu pozornicu, praktički do nogu govorniku. Ono što raduje (uz ulaznice po 10 eura) je da su najveći dio publike predstavljali mladi, kao u stara dobra vremena kada su se tek otkrivale tribine kao mjesto društvenih polemika. U HNK nije izostala ni intelektualna krema, viđeni su teoretičari svih uzrasta, sve do Nadežde Čačinovič a u publici je bio i uvijek dostojanstveni diplomata stare garde Budimir Lončar. Odmah na početku Žižek je svima dao do znanja da neće pričati o Antigoni nego o izbjeglicama, terorističkim napadima i o onome što nam se danas događa u Evropi. Prvo pitanje za Žižeka bila je neka vrsta fantazije o zajedničkom i uzvišenom ratu protiv Islamske države, u kojem, smatra Žižek, svako ima svoje interese i svog neprijatelja; od Turske, Izraela, Saudijske Arabije, Kurda i Amerike. Iz te mutne pozadine jasno je da totalni rat protiv ID ne treba shvaćati ozbiljno. Nema tu prave namjere. Monstruoznost Islamske države služi kao fetiš koji pokriva sve te sukobe u kojima svaka strana fingira borbu protiv ID da bi udarila na svog istinskog neprijatelja. Da li je uopće ozbiljno mišljen rat protiv terora: ja mislim da nije.

Slovenski filozof nije imao naročitog sentimenta ni prema zgroženosti Zapada napadima u Parizu, koji su brutalno narušili uobičajenu svakodnevicu, upirući prstom na drugu stranu - u globalni kapitalizam: Za razliku od zemalja kao što su Kongo, Afganistan ili Sirija, gdje nasilje predstavlja životnu konstantu uz suučesništvo Zapada, ljudi u Evropi žive u nekoj vrsti staklenog vrta u kojemu terorističko nasilje eksplodira tek kao povremena prijetnja. Taj stakleni vrt je termin Petera Sloterdijka na kojeg se poziva Žižek: U ovoj unutarnjoj sferi prebiva jedna i po milijarda pobjednika globalizacije a trostruko veći broj ljudi prisiljen je da ostane napolju. Interijer svijeta kapitala nije sajam pod vedrim nebom nego staklenik koji je uvukao unutra sve što je mogao. Nakon procesa globalizacije, društveni se život može odvijati jedino u tom lokalno i umjetno klimatiziranom unutarnjem svijetu. Teroristički napad u Parizu kao i konstantan priliv izbjeglica u Evropu, trenutni su podsjetnici na svijet nasilja izvan našeg staklenog vrta.

Šta učiniti sa stotinama hiljada očajnika koji bježeći od rata i gladi čekaju na obalama sjeverne Afrike ili Sirije, kako bi se domogli Evrope, pita se Žižek. On smatra da su nepopravljivo krivi i lijevi liberali i antiimigrantski populisti. Prvi u svom bijesu prema Zapadu, koji dopušta da se hiljade utope u Mediteranu, tvrdeći da Evropa treba pokazati solidarnost i širom otvoriti svoja vrata, a drugi zato što tvrde kako treba štititi svoj način života, zatvoriti granice i pustiti Afrikance i druge da riješe svoje probleme. Najveći su licemjeri oni koji se zalažu za otvorene granice, potajno znajući da se to nikada neće dogoditi, jer bi to značilo da bi istog trenutka to potaklo populistički revolt u Evropi. Izigravaju lijepe duše koje se osjećaju superiorno nasuprot korumpiranog svijeta, dok su istovremeno njegovi sudionici. Naš cilj je da rekonstruiramo društvo na takav način da izbjeglice više neće biti prisiljene da uokolo lutaju u očaju. Kolikogod ovo djelovalo utopistički, ovakvo rješenje jedino je realno a iskazivanje altruizma sprečava provođenje tog cilja. Što nam je činiti? Za početak morat ćemo ostaviti iza sebe cijeli niz ljevičarskih tabua.



Čitave večeri Žižek se vraćao na današnji kapitalizam: Dok se kapitalizam legitimira kao ekonomski sustav koji implicira unapređenje individualnih sloboda, njegova je dinamika dovela do pravog preporoda robovlasništva. Ono danas ima nove oblike; milijuni emigrantskih radnika u Evropi lišeni su elementarnih građanskih prava, azijska postrojenja izgledaju kao koncentracijski logori, dok se u Africi događa masovna eksploatacija prisilne radne snage. To je novi aparthejd. Eksplozija različitih tipova ropstva nije tek nemila slučajnost nego strukturna potreba današnjeg kapitalizma. Ipak, paradoks čitave Žižekove kritičke oštrice je što ona pogađa i žrtve globalnog kapitalizma: I nije da izbjeglice samo bježe iz svojih ratom razorenih domova, njih goni određeni san. Oni ne žele živjeti u južnoj Italiji već u skandinavskim zemljama. San izbjeglica je slučaj ideološke fantazije koja zamućuje imanentne antagonizme, ali okrutna lekcija je da Norveške nema čak ni u Norveškoj i oni će morati cenzurirati vlastite snove. U drugom dijelu predavanja Žižek je počeo sve dublje ulaziti u svijet aktualnih međuetničkih odnosa i suživota izbjeglica i Evropljana, sve više iskazujući protivljenje humanističkom altruizmu: Više komunikacije, kako kaže Sloterdijk, znači više konflikta. Što ako za izbjeglice utvrdimo da su većim dijelom pripadnici kulture koja ne može prihvatiti značajke koje mi doživljavamo kao očite. Trebali bismo im pomoći iz osjećaja dužnosti bez ikakvog sentimentalizma, koji puca čim otkrijemo kako izbjeglice nisu ljudi poput nas, ne samo zato što su stranci. Možda je lekcija koju treba naučiti da je doza otuđenja katkada neizostavna za spokojno koegzistiranje različitih načina života. Zbog ovakvih tvrdnji Žižek je danas na meti mnogih evropskih intelektualaca, ali u Zagrebu je rekao i to kako evropska srednja klasa vjeruje u superiornost vlastitih vrijednosti i istovremeno ima strah od stranaca, dok s druge strane najjasniju želju za Zapadom imaju upravo izbjeglice. Budući da velika većina njih ne može zadovoljiti tu želju, rezultat je nihilistički obrat, a frustracija i zavist se pretvaraju u ubojitu autodestruktivnu mržnju prema Zapadu. Radi se o nasilnoj osveti, ili kako kaže Alan Badju, o želji za smrću. O orgijskoj samodestrukciji. Taj fenomen, koji u sebi nema ozbiljnu viziju budućega društva, striktno je u skladu sa globalnim kapitalističkim univerzumom.

Zato i ono što danas nazivamo radikalnim islamom Žižek objašnjava zavišću, pri čemu za njega islam pruža samo oblik za uzemljenje ove autodestruktivne mržnje. Tako onda o mladima koji se uključuju u radikalne pokrete i terorističke grupe, pod plaštom islama Žižek kaže: Takva fašizacija može biti privlačna: frustrirana mladež imigranata u zapadnim društvima ne pronalazi mjesto za sebe i nešto sa čime bi se mogla poistovjetiti. Fašizacija ovdje nudi jednostavan izlaz iz frustracije, jer se nudi uzbudljiv i riskantan život iza maske požrtvovne posvećenosti vjeri kao i materijalnim zadovoljstvima: seks, automobili, oružje. Ne treba zaboraviti da je Islamska država velika mafijska kompanija koja trguje naftom, antikvitetima, oružjem, robinjama Ona je, kako kaže Badju, mješavina smrtonosnog junaštva i zapadnjačke korumpiranosti materijalnim proizvodima. Ali ova vrsta fašističkog nasilja samo je jedan oblik nasilja koji pripada globalnom kapitalizmu: od katastrofalnih posljedica globalne ekonomije do duge povijesti vojnih intervencija. Sasvim je krivo tražiti izvore tog islamofašizma u nekim surama Kurana, jer islamofašizam je reaktivan fenomen: impotencija koja se preobratila u autodestruktivni bijes.

Teorijom reaktivnog bijesa Žižek je objasnio i nasilje izbjeglica nad ženama u novogodišnjoj noći u Kelnu: kao opsceni karneval nižih klasa. Nije to bio običan pokret za seksualno zadovoljenje seksualno izgladnjelih mladih muškaraca. To što se u Kelnu desilo bio je javni spektakl zastrašivanja i ponižavanja. Izlaganje privilegiranih NJemica bolnoj bespomoćnosti. Ovakav karneval ne sadrži u sebi ništa oslobađajuće ali je istina da je kolonijalni Zapad odavno počeo sijati klice nemira kroz svoje brutalne intervencije. Danas on žanje kaos.

Predavanje u kojem nije imao obzira ni prema Evropi i globalnom kapitalizmu, kao ni prema humanizmu, izbjeglicama i snu o Zapadu, Žižek je završio u prilično pesimističkom tonu. On smatra da danas živimo u mraku koji obavija Evropu i Srednji istok, da kaos konflikta ne nudi način za rješenje, te da prijetnja rata u Evropi i na Bliskom istoku raste iz dana za dan. Možda postoji plan islamizacije Evrope ali imigranti su rezultat globalne kapitalističke dinamike i to će nam se sve više i više dešavati. Zato sam ja, ako mene pitate, naivno još uvijek neke vrste komunist. Samo neka vrsta kolektivne transnacionalne organizacije može riješiti taj problem. Inače, gotovi smo.